Mozaik Showbizz

IMA NOVU MISIJU

Na Prokurativama je 70-ih pobijedio Olivera, sad je opet propjevao nakon dugogodišnjeg zatvora: priča bivšeg potpredsjednika Fonda za privatizaciju izaziva čuđenje svake vrste

IMA NOVU MISIJU

Ovisno o gledištu, život može biti pjesma. Da, svim nedaćama usprkos; to potvrđuje primjer Josipa Matanovića, umjetničkim imenom Matanova, nekadašnjeg potpredsjednika Hrvatskog fonda za privatizaciju i poznatog glazbenika, pjevača. I to ne bilo kakvog, nego pravog kanconijera iliti interpreta talijanskih kancona.

Matanović, mlađi umirovljenik kojemu je, smatra, nanesena velika životna nepravda za koju je već dobio pravosudni epilog, i to na najvišoj instanciji: Europskom sudu za ljudska prava u Strasbourgu, pun je elana za glazbu nakon izlaska iz kaznionice iliti zatvora.

Tamo je, napominje, nepravdom bačen. Bio je, veli, uoči ulaska Hrvatske u Europsku uniju žrtveno janje, ali to ga nije omelo da i dalje pjeva, posebice otkad je opet na slobodi...

Naš raspjevani sugovornik priprema već četvrti CD talijanskih kancona, nazvanih po skladbi Sergija Endriga "Lontano dagli occhi, lontano da cuore" (u prijevodu: daleko od očiju, daleko od srca).

Tomu su prethodila tri nosača zvuka, također isključivo talijanskih kancona, a započelo je onim naziva "Piazza Grande", posvećenom prekrasnoj sinjskoj Pijaci ili forumu, pjesmom koju u originalu pjeva glasoviti Lucio Dalla. Na taj se korak, snimanje CD-a dakle, Matanova, rodom Sinjanin sa zagrebačkom adresom, odlučio na poticaj svojeg sugrađanina, čuvenog Mojmira Čačije, dobro poznatog u glazbenim vodama Lijepe naše.

28 godina apstinencije

– Nakon dugih dvadeset i osam godina apstinencije, vratio sam se glazbi prije petnaest godina. Dakle, pauzirao sam od 1976. do 2004. godine, to jest od zadnjeg nastupa s "Alkarima", lakoglazbenom grupom u čiji je opus utkao dio života i sam Čačija te Dražen Žanko, primjerice.

U međuvremenu sam radio u struci kao pravnik, te na zahtjevnim funkcijama tijekom karijere koju sam gradio otkad sam diplomirao na Pravnom fakultetu u Zagrebu. Paralelno sam studirao i na Institutu za crkvenu glazbu i cijelu sam mladost, do sredine sedamdesetih godina dakle, pjevao i svirao orgulje i bas-gitaru.

A onda je, rekoh, pauza trajala skoro tri desetljeća zbog raznih životnih okolnosti. Zato nisam dugo čekao s idućim CD-om nakon onog povratničkog 2004., nego sam ga odmah pustio van, 2006. godine, pod naslovom "Come prima" ("Kao nekad"). Na njemu je također desetak pjesama, volim taj format – kronološkim će slijedom Matanova. Pa dolazi do delikatnog dijela:

– Eh, do trećeg CD-a je onda opet prošlo jedanaest godina, to jest izišao je 2017. godine – navodi Matanova, koji je treći CD znakovito naslovio "Sogno di liberta" ("San o slobodi"). Nastavlja:


– A sada, sada spremam već četvrti. Nedavno sam u Sinju, u studiju Mojmira Čačije, baš snimio prepjev čuvene pjesme "Roberta" Peppina di Caprija. On je jedan od pjevača koje iznimno cijenim, ali teško mi je odlučiti koji je najbolji jer su svi jako dobri; i Dalla, i Massimo Ranieri, i Celentano, Niccola di Bari, Sorrenti, Baglione, Vasco Rossi (nešto mlađi), pa i Jovanotti je jak mada mi nije generacijski blizak. I ženskih pjevačica ima sjajnih, od pomalo "robuste" Loredane Berte i glasovite Anne Oxe, do meni osobno dražih iz starije generacije, poput Gigliole Cinquetti. Čak je i Gianna Nannini, namah pomalo "greza", zapravo vrhunska umjetnica, iznimno sugestivna u nastupu – ističe glazbenik klasičnoga kova.

Nadmašio Đurđicu Barlović

Naš sugovornik, vitalan čovjek glasa poput mladića, zarana je počeo nizati glazbene uspjehe. Da nije bio svestran kakvim ga je Bog stvorio, nego isključivo glazbeno nadaren, možda ga život ne bi ni odveo na drugi put. Ipak, stigao je on sve; i dobiti "Zlatnog trubadura", najveće priznanje šezdesetih godina u Splitu i tadašnjoj državi za mladoga pjevača (usporedbe radi, Đurđica Barlović bila je te godine iza njega, srebrna), i pobijediti sa zabavnom grupom "Fortuna" i pjesmom "Ferata" na Splitskom festivalu 1975. godine.


Te je iste godine Oliver s "Galebom" završio bez i jedne nagrade, a danas ga svi kliču, dok se "Ferate" malo tko sjeća, premda je zbog aranžmana pjesme iz Slovenije došao čuveni kompozitor Bojan Adamič, iskreno nam je priznao Matanović.

– I godinu dana prije, sedamdeset i četvrte, bili smo nagrađeni kao najbolji debitanti za pjesmu "Sto ljudi, sto ćudi". Splitski festival bio je i ostao "hrvatski San Remo", s tim da je prije ipak bio jači, međunarodnog karaktera.

Sjećam se kao jučer veselog rukovanja s Al Banom, bivšim suprugom i glazbenim partnerom Romine Power. Nikad neću zaboraviti tog malog, veselog genijalca, izuzetnog muzičara, onomad u zenitu popularnosti – sjetno će Matanova, koji je talijansku kanconu kao žanr zavolio zarana i svirao je u Sinju kao gimnazijalac, a poslije i u Zagrebu kao student.


I odsluženje vojnog roka u JNA bilo je prožeto notnim znakovljem...

– U vojsci sam bio sa, danas nažalost pokojnim, Nevenom Belamarićem iz Šibenika, koji je kasnije postao prvak Berlinske opere, pjevač-solist. Moram reći da ni ja nisam bio bez glazbenog pedigrea u familiji, jer je očev mi polubrat Ante Matanović bio prvak splitske Opere, dok je moj prvi rođak Davor Matanović bio prvi solist zbora "Brodosplit".

Uglavnom, e to sam htio reći, mi smo cijeli vojni rok "opjevali" s Orkestrom ljubljanske armijske oblasti, i to nam je uvelike olakšalo tu fazu života – prisjetio se Matanova.

Za ovo što slijedi ima, pak, ozbiljne planove.

– Puno očekujem od prepjeva kancona jer imam snažnu podršku struke i publike. Dražen Vrdoljak, veliki glazbeni znalac, rekao mi je da je moje pjevanje kancona najbolje u ovom dijelu Europe. Smatram da je preda mnom karijera svojevrsnog "dinosaura", fosilizirane okamine prošlih vremena, čuvam kanconu od izumiranja – to je moja misija.

A nakon četvrtog CD-a imam još jedan plan: snimiti kompilaciju svih dosadašnjih – najavio je Josip Matanović Matanova, jedan od najpoznatijih Sinjana u Hrvatskoj.

Naslovnica Showbizz