Mozaik Showbizz

VAŽNIJA I SNAŽNIJA

Daniela Trbović nam je pričala o svemu, ali pikanteriju koju nam je otkrila ne bismo nikad povezali s njezinih 55. godina; Ona je takva sretnica, a objasnila je i zašto

VAŽNIJA I SNAŽNIJA

Svaka generacija pamti određene voditelje s malih ekrana, ali rijetka su ona televizijska lica koja su obilježila živote čak nekoliko generacija. Među njima je zasigurno Daniela Trbović, koja se tijekom tri desetljeća karijere prometnula u jedno od najprepoznatljivijih imena javne televizije.

Trbović, koja je u rujnu napunila 55 godina, još uvijek s jednakom strašću pristupa novinarskom poslu, a trenutačno je pratimo u, sada već kultnoj, HRT-ovoj "Dobro jutro, Hrvatska", kao i u novoj sezoni emisije "Žene, povjerljivo!". U razgovoru za "Reflektor" osvrnula se na dosadašnju karijeru, a prisjetila se i zanimljivih sugovornika koji su prošli kroz njezin studio.

Tri desetljeća karijere su iza vas. Kako gledate na taj period, koje trenutke pamtite?

– Sad sam puno bliže mirovini nego počecima. Više nisam voditeljica u usponu. Jedna sam od starijih žena koje se pojavljuju na ekranu. Zanimljivo. Kad odvrtim film, moram naglasiti da stalno radim, iz sezone u sezonu, a to je u ovom poslu kuriozitet. Nisam se samo pojavila, nego, eto i trajem. Ja sam ko trovremenski Taft, postojana... I još uvijek uživam u poslu.

Živim od posla koji volim i zato sam sretna. Nedavno smo Barbara Kolar i ja prvi put zajedno radile i bilo nam je sjajno, a taj ću posao, među ostalim, pamtiti i po tome što sam u jednoj najavi doživjela prosvjetljenje.

Naime, Barbi je počela najavu, ja sam se postavila, smješkam se, elegantna sam, u štiklama, a znamo da je za voditeljicu najvažnije da je zgodna, dakle sve štima osim što u jednom trenutku shvaćam da nisam uzela mikrofon. Zgodan trenutak!

Napuštam scenu dok ona i dalje govori i vraćam se s mikrofonom baš kad trebam nastaviti. Uglavnom, ljudi i danas misle da je to bila zgodna fora iz scenarija.

Oko 2,5 tisuća gostiju

U jednom intervjuu stoji da je kroz vaše emisije prošlo oko 2500 gostiju. Znate li možda koliki je danas taj broj? Jeste li ostali u kontaktu s nekim od sugovornika?

– Ne znam točan broj, ali nije ni puno više do dana današnjeg. Naime, od 2010., kad je krenuo "8. kat", radili smo ga tri sezone, pa "Večer na 8. katu", dvije sezone, pa do emisije "Žene, povjerljivo!" ja stalno sjedim u istom studiju i razgovaram sa zanimljivim ljudima.

Zadnjih godina dva-tri puta tjedno promijenim studio i radim "Dobro jutro, Hrvatska". Dakle, gosti se izmjenjuju ko na traci. Nedavno sam šetala psa i drugi ponosni vlasnik me srdačno priupitao sjećam li ga se, bio mi je gost. Pogladila sam njegova psa i nisam mu lagala. Ipak sam ja stara pionirka.

Koji su vam gosti ostali u posebnom sjećanju?

– Zahvaljujući poslu upoznala sam ljude o kojima bih inače mogla samo maštati. Mnoge često sretnem, prepoznam ih, ali imala sam sreće i upila sam dio aure jednog Arsena Dedića, Olivera Dragojevića, Kemala Montena, Dina Dvornika, Vlade Divjana, Ljubiše Samardžića.

Dogodi li vam se ponekad da niste raspoloženi za snimanje, odnosno razgovor, i kako rješavate takve situacije?

– I voditeljica ima loš dan. Muče me brige, posvadila sam se sa sinom, pokvarila mi se perilica rublja i druge drame, ali fascinantno je, kad se zatvore vrata studija, fokusiram se na posao, jer koga briga...

I to je ljekovito, ohladite se, odmaknete i problem više nije životna drama.

Zna li vas uhvatiti nostalgija za nekim emisijama, poput recimo "Hit Depoa", u kojem ste surađivali s Hamedom Bangourom?

– Uhvati me žal za mladošću kad god vidim Hameda, ali ne sanjam o tome da i danas radim glazbenu top-ljestvicu. Bili smo prvi, a prvi se pamte. I bilo smo dobri, jer smo se odlično zabavljali i bili smo spontani. I tako godinamaaa...

I danas se možete pohvaliti mladolikim izgledom. Kako održavate zavidnu liniju?

– Ne mogu se pohvaliti da vježbam. Mogu se pohvaliti da sam si ponovno obećala da ću početi. Leđa me rasturaju, a u vježbanju je spas. Uostalom, to je prevencija osteoporoze. A zamislite koji bih tek komad bila da vježbam? Lutka s naslovne strane...

Spadam u one koji mogu jesti, a ja baš volim jesti, posebno kad netko drugi priprema hranu.

Zanimljivo je da ste počeli studirati medicinu, ali novinarstvo je ipak prevladalo. Je li vam ponekad žao što ste odustali od medicine?

– Nije mi žao, sve što sam zapamtila dobro mi dođe jer liječnici postaju sastavni dio mojeg života i bar sam sugovornica koja nešto razumije, jedna nadriliječnica.

Mogla bih reći da sam se tražila u životu i sreća je da sam se našla, ne u bolnici, već s mikrofonom u ruci, ako ga ne zaboravim, naravno.

Ipak, kako ste jednom prigodom kazali, vaša prva ljubav nisu bili ni medicina ni novinarstvo, nego ples. Koliko ste se dugo njime bavili?

– Po želji da budem balerina, i to bijela, klasična, nisam se razlikovala od drugih djevojčica. Iako, htjela sam biti i policajac i revolveraš, valjda sam zato brza na okidaču. Dvanaest godina sam plesala u Baletnom studiju karlovačkog kazališta Zorin dom, a poslije, u Zagrebu, bila sam u pomlatku sjajnog Studija za suvremeni ples.

Ples me je, na neki način, pripremio za pozornicu, nije mi bila nova, već sam bila opijena njezinim sjajem i uzbuđenjem.

Jedan od vaših prepoznatljivih znakova zadnjih godina postala je i – vaša frizura. Razmišljate li o promjeni, je li vam ikada došlo da odete frizeru i kažete da želite nešto potpuno drukčije?

– Zaustavila sam svoje istraživačke pothvate kad je frizura u pitanju. Bila sam narepana, kratka, srednja i osrednja, ali s ovom frizurom nemam posla. Operem kosu, i to je to. I, da, ne farbam se, par sijedih počupam u liftu, dobra je rasvjeta. Nisam sijeda jer živim život bez stresa!

Osim u "Dobro jutro, Hrvatska", pratimo vas i u emisiji "Žene, povjerljivo!". Kakve žene vas inspiriraju?

– Sve žene! I zaposlene i kućanice, i stare i mlade, i moramo paziti što nam rade jer, drage moje, ako se ne trgnemo, ne bu dobro!

U jednom ste intervjuu kazali da ste u pedesetima shvatili da "nemate vremena za gubljenje s ljudima koji vam ne odgovaraju". Jeste li to proveli i u djelo i kako danas provodite dane?

– Kad odvalite pola stoljeća, shvatite da vrijeme juri i da nemate više vremena za odgađanje, samo za ugađanje, sebi naravno, sad il' nikad. Postala sam si važnija, snažnija, eto, to je neka korist od godina. I treba mi samo moje vrijeme i vrijeme s mojim ljudima.

Nataša je moj čovjek

Imate blizak odnos sa sestrom Natašom, s kojom vas često možemo vidjeti i na raznim premijerama. Jeste li oduvijek njegovale prijateljski odnos ili je do njega došlo u nešto zrelijoj dobi?

– Nataša je moj čovjek! Ona je moj BFF (best friend forever, najbolji prijatelj zauvijek, op. a.) Iako, ako me sjećanje ne vara, njezin dolazak na svijet i nije me ushitio. Tko bi se pametan radovao konkurenciji, zvjezdani status mi je imponirao.

Četiri godine razlike i nisu neka sreća. Razlika je trebala biti manja il' veća! Spazile smo se tek na faksu. Gdje se krila sve te godine? Danas smo nerazdvojne. I kad je pitaju što radi, ona kaže – ja sam sestra Nataša.

Kako je izgledalo vaše odrastanje?

– A što da vam kažem? Najbolju prijateljicu sam upoznala tijekom studiranja, a kroz život me je tlačila mlađa sestra. Uvijek za petama, željna pažnje. Pa, ženo božja, ja imam svoj život! I naporni starci s tom groznom rečenicom "ti si starija i pametnija". Golem teret za moja nejaka pleća.

Vaš sin Lovro napunio je osamnaest godina. Koji su trenutačno njegovi interesi i mislite li da bi mogao krenuti vašim stopama?

– Lovre su mi bila puna usta dok je bio nepismeni klinac. Otkad se opismenio, morala sam paziti što govorim, a otkad je punoljetan, glede njega i glede mede je silenzio stampa.

Za kraj, imate li vremena za ljubav u životu, stignete li razmišljati o tome uz sve obveze?

– Naravno da imam vremena za ljubav. Ljubav nas veže i spaja... Okružena sam ljudima koje volim. I osoba u ogledalu nije mi mrska, a bez leća je i oku ugodna. Trenutačno, moju potrebu za nježnošću ispunjavi jedan dlakavi tip. Roki, njemački špic. Dobro se razumijemo, i on laje.:)

 

Budući da ste ateistkinja, kako komentirate trenutačno stanje u društvu, poput, recimo, vjeronauka u školama?

– S obzirom na broj vjernika, Hrvatska je raj na zemlji. Nema korupcije, nepotizma i lopovluka. Naravno, zbog smjernih, bogobojaznih ljudi. I djecu odmalena treba poučavati u tom duhu, a ne učiti ih licemjerju. Stoga, svaka škola trebala bi imati i kapelicu i svećenika.

 

Naslovnica Showbizz