Mozaik Showbizz

GDJE SU, ŠTO RADE

Stephan Lupino: Gaze me tuljani

GDJE SU, ŠTO RADE

Stephan Lupino, poznati hrvatski fotograf /Jure Mišković/CROPIX

Sa Stefanom Lupinom sam se dogovorio da nećemo previše govoriti o njegovoj prošlosti. Jednostavno, sve ono što je nekad radio, prvenstveno umjetnička fotografija, za njega je passe, nešto čime se može ponositi jer je stekao svjetsku slavu, a pri tome se i dobro provodio, prvenstveno u New Yorku. 

Lupino je danas zaokupljen onim čime se počeo baviti zadnjih desetak godina: slikarstvom i skulpturama. Bez osobitih pretenzija počeo je najprije za sebe, a onda i za druge izrađivati namještaj, krevete, stolice, s vremenom ga je sve to zainteresiralo do opsesije, nastajali su sve veći metalni i drveni tronovi, zatim monumentalne skulpture, paralelno s tim i slično oblikovane grandiozne slike rađene njegovim izumom tehnike koja je gotovo reljefna kombinacija epoksida, akrila i uljanih boja. Tu svoju fazu voli nazvati lupinizam, kako ju je krstila likovna kritičarka Branka Hlevnjak

. Nekadašnji Kralj noći, kako su ga zvali u New Yorku, danas kaže da je lupinizam postojao oduvijek, bez obzira čime se bavio, fotografijom, slikarstvom ili kiparstvom. U razgovoru se vrti oko tri pojma: erupcije, kao oznake njegova nadahnuća i energije koja stalno izlazi, pa danas gotovo žali što je i previše vremena „izgubio“ na fotografiju, apokalipse kao glavnog motiva jer tvrdi da svijet kakav je sada putuje baš prema tome, i ljubavi kao jedinog mogućeg spasenja od takvoga globalnog finala. Ipak, za početak, morali smo malo otputovati u prošlost.

- Zašto ste se uopće vratili u Hrvatsku? U Americi vam je dosta dobro išlo, pa i više od toga.
- Bio je to čisti domoljubni poriv, počeo je Domovinski rat i ja nisam sve to mogao gledati iz Amerike. Osim toga, već sam se pomalo i zasitio fotografije, postigao sam sve što sam mogao i htio. Sad mi je pomalo žao što sam se vratio...

- Zašto vam je žao?

- Pa vidim što se događa. Sve ovo bi ponovno trebalo staviti na noge.

- Kako, srušiti pa ponovno izgraditi?

- Skoro pa tako...

- Da li vas vani još uvijek pamte po fotografskom opusu?

- Ma da, imam dosta tih poziva, to su uglavnom grupne izložbe iz osamdesetih. Bio sam uvršten u jednu takvu lani u Parizu, a u siječnju su uzeli moje vintage fotografije za grupnu izložbu u galeriji „Wolfrum“ u Beču. Bio sam u dobrom društvu s vodećim fotografima poput Simaka, Sudeka, Adamsa, Newtona, Lebana, Cunninghama i drugih, a moja je fotografija bila na naslovnici kataloga. Lani u Parizu u Muzeju “Less Art Decoratifs” izlagao sam fotografije koje sam radio za “Detail”. Osim toga, svako toliko poneki magazin me spomene i uvrsti u neku svoju priču, poput talijanskog i američkog Voguea. Tako je u veljači „L’Oile de la Photographie“ pisao o newyorškom noćnom životu 80-ih, a o meni su imali punih 12 stranica. A u dokumentarnoj seriji “Tamming of America” upotrebljavali su moje fotografije za špicu i spotove za seriju. Iskreno, puno toga što sam radio s vremenom je izgubilo vrijednost, ali je sad popularna vintage fotografija pa sam ponovno tu. Međutim, meni to danas ne znači baš ništa.

- Sad opet idete u svijet, ali s izložbom novih radova. O čemu se radi?

- Imat ću krajem ove i početkom iduće godine jednu samostalnu i jednu grupnu izložbu na Floridi, jednu u poznatoj galeriji Jamali, a drugu u muzeju Boca Ratone. Tamo idem sa slikama i skulpturama. Sad sam sav u pripremama za te izložbe, i inače radim jako brzo, a sad mi curi vrijeme pa sam u ljevaonici, s brusilicom ili na slikama po 10-15 sati dnevno. Spavam i radim. Ničim se drugim i ne bavim. Ova mi je sadašnja faza jako važna, iz mene eruptira, ne smijem stati ni zbog izložbi, ali više zbog te energije koja me stalno diže, mora izaći vani iz mene. Za neke čisto fizičke poslove imam pomoćnike, a ja finiširam i dalje koncipiram. Ne smijem stati, stalno nešto novo izlazi...

- U Hrvatskoj izlažete vrlo malo. Zašto?

- Ne uklapam se. Muzeje i galerije dobiju samo određeni stari tuljani koji su tu godinama i koji su umreženi. Ako nisi u tim fosilskim krugovima i ako nisi politički podoban, a uopće ne shvaćaju što zapravo radiš, nećeš dobiti izložbu, kamoli muzej. A ja sam ispred njih nekoliko svjetlosnih godina. Oni koji odlučuju ne mogu prepoznati poeziju u mojim radovima, njihovu različitost i stil jer se ne da usporediti s onim što oni znaju. To je njihov problem. Cijelu hrvatsku umjetnost vodi desetak ljudi koji čak nisu ni spremni gledati to što radim. Zašto? Zato što su i sami uštogljeni, pa se i bave samo uštogljenom umjetnošću. Važno im je jesam li završio akademiju ili ne. A bolje rade oni koji su osobeni i izvorni, a ne oni koji su opterećni time kako je to radio Rodin ili Picasso, a što nikad neće moći postići jer ne mogu iz sebe izvući osobenost, svoj stil.

- Koliko vama nemogućnost izlaganja u Hrvatskoj uopće znači?
- Čuj, više mi znači zbog ljudi koji me ovdje traže, bilo bi mi drago da vide što radim ili što sam radio. Samo zato je važno.

- Čujem da vam ravnatelji žele naplaćivati izložbeni prostor?

- To mi traži HDLU, isto tako i Muzej suvremene umjetnosti.

- Radite monumentalne skulpture, velike, teške, masivne, od bronce. Nekako me asociraju na Titovo doba i ondašnji socijalistički monumentalizam...

- Ali samo u toj snazi, baš u toj snazi koju monumetalizam ima. Moje poruke su skroz drugačije, nema to veze jedno s drugim. Osim toga, više se gotovo nitko ozbiljnim materijalima ne bavi, svi nešto rade s nečim recikliranim, plastikom, nekakvim smiješnim materijalićima. U mene je sve teško, i ja sam teška osoba... Ali u toj težini i snazi ima jako puno poezije.

- Poezije, ali i kataklizme. Zašto toliko straha od kataklizme?

- Nemam ja strah od kataklizme, nego je svijet u kataklizmi. Prvo vidiš po vremenu, pogledaj što se s prirodom događa zadnjih godina, zatim vidiš po ratovima, po tome da desetak ljudi vlada cijelim svijetom kroz bankarski sustav, uzmu ti lovu i nikom ništa. Politička slika je kataklizmična. Pogledaj tko vodi svijet, pogledaj što se događa u Ukrajini, u Izraelu... Nema više sigurnosti ni u čemu. Ja sam takvo stanje osjetio na vlastitoj koži, milijun i pol dolara mi je propalo na američkim burzama.

- I onda je umjetnost vaš odgovor na to globalno stanje?

- Točno!

- Kažete da vas u Hrvatskoj ne shvaćaju, a vani traže. Može li se živjeti od ovoga što radite?
- Za mene ništa od onoga što radim nema cijenu. Imam dosta ponuda, ali moram pričekati da vidim kako će tržište reagirati. Iskreno, nije mi stalo da prodam, pa cijeli svoj život sam uložio u to. Više mi je žao što me hrvatska država nije više iskoristila u prezentaciji svijetu.

- Prvi ste uveli javni photo-session. Sad se ponovno pokazujete dok radite u ateljeu na jedan poseban, gotovo ekshibicionistički način, paradno i estradno. Čemu to?
- Pa imam tu neku svoju potrebu za malo ekshibicionizma. Ljudi sami dolaze.

- Gdje čuvate sve te svoje, uistinu velike radove? Skrivate li ih?

- Na nekoliko mjesta. Svi moji stanovi su puni. Žalosno što naše društvo ne može pronaći neko mjesto gdje bi se mogli takvi radovi čuvati. Toliko je to sve primitivno da ti neće dati ruku ni u tome.

- Istovremeno ste u snažnoj kreativnoj fazi, kako kažete, a opet pomalo razočarani onim što prolazite u vlastitoj zemlji...

- Ma nisam ja razočaran, više me nerviraju lijenčine, oni koji ništa ne rade, a trebali bi. Ali i ovo je faza iz koje sam nešto naučio, to je važno.

Mario Vuksan

Naslovnica Showbizz