More Vijesti

KOD OTOČIĆA GNALIĆA

Istraživanje nalazišta na mjestu brodoloma mletačkog broda koji je potonuo 1583.: bačve pune blaga vade se uz pomoć karbonskih vlakana

 KOD OTOČIĆA GNALIĆA

Docentica Irena Radić Rossi i Katarina Batur, asistentica s Odjela za arheologiju Sveučilišta u Zadru, imale su sa svojim timom doista dinamično radno ljeto. Istraživalo se čak četiri velika i važna lokaliteta, od Cavtata do Caske, a ono s čime se najviše borilo nisu iscrpljujući sati provedeni s ronilačkom opremom u podmorju ili vremenske neprilike, već stalni izazovi financiranja projekata koji su dragocjeni za očuvanje hrvatske kulturne baštine, ali i zahtjevni u organizacijskom i logističkom smislu.
Na istraživanju mjesta brodoloma mletačkog broda "Gagliana grossa" kod otočića Gnalića ekipi se pridružio se i naš fotoreporter Božidar Vukičević, zahvaljujući kojemu smo i mi ostali mogli opet zaviriti na mjesto brodoloma i na jedno od najsenzacionalnijih podvodnih arheoloških nalazišta na svjetskoj razini, koje zbog obilja raznih predmeta iz kasno renesansnog doba, pronađenih među ostacima potonulog broda, te brojnih ljudi i događaja koji se uz njega vežu, stručnjaci zovu "ogledalom renesansnog svijeta". Potonuo 1583. godine s teretom za carigradski dvor i tržište, brod neprestano otkriva nešto novo i zanimljivo, a tako je bilo i ovoga ljeta…

Osjetljive bačve

- Svake godine istražujemo novi dio nalazišta, a što više istražujemo, više shvaćamo koliko nas mnogo posla još očekuje i koliko je taj posao vrijedan i zanimljiv s obzirom na važne podatke kojima nalazište obiluje. Ono što nismo mogli niti zamisliti prve ili druge godine istraživanja, sada nam se napokon ukazuje. Da bi se do toga stiglo potrebno je puno truda, ne samo zbog dubine već i zbog kompleksnosti nalazišta. Godinama smo muku mučili sa drvenim bačvama koje su vrlo zanimljiv i vrijedan dio brodskog tereta. One doista krasno izgledaju i impozantno djeluju nad brodskom konstrukcijom. Veće su ispunjene žarko crvenim hematitom, manje olovnim bjelilom, a očuvana je i slama korištena prilikom pakiranja. Bačve su izrazito osjetljive i lako se raspadaju pa nismo znali kako riješiti problem njihova vađenja, sve dok se u jednom razgovoru s kolegama iz Italije nije pojavilo pravo rješenje. Kolegica Barbara Davidde koja vodi Odjel za podvodne arheološke zahvate (Nucleo per gli interventi dell'archeologia subacquea) na Institutu za konzervaciju i restauraciju (Istituto Superiore per la Conservazione ed il Restauro – IsCR) talijanskog Ministarstva kulture u Rimu već je od ranije poznavala brodolom kod Gnalića i, poput mnogih, bila njime fascinirana pa je rado priskočila u pomoć inovativnom tehnologijom koju je u okviru europskog projekta SASMAP razvio njezin tim. Tako je započelo planiranje zajedničke aktivnosti, a nakon potpisivanja sporazuma sa Sveučilištem u Zadru Barbara Davidde i Marco Ciabattoni pridružili su se ovogodišnjem istraživanju. S njima je stigla i mlada konzervatorica Martina Patriarca koja će svoje iskustvo dijeliti s ekipom na Gnaliću tijekom čitavog rujna, a također i studenti Raquel Delgado Llata, Valeria Bellagamba, Enrico Sapienza i Cristian Pedone kojima je boravak u Hrvatskoj bio dio ovogodišnje terenske prakse. Barbara i Marco sa svojim su suradnicima eksperimentirali u podmorju s karbonskim vlaknima i uspješno razvili metodologiju vađenja osjetljivih predmeta – kaže Irena Radić Rossi.

Čvršće od čelika

Riječ je ustvari o karbonskim vlaknima koja se s obje strane prekrivaju sintetičkom tkaninom i zamazuju epoksi smolom, a nakon toga zatvaraju u nepropusnu najlonsku ovojnicu. Na taj način dobiva se materijal koji se odlikuje čvrstoćom većom od čelika, a tijekom šest sati koliko je potrebno da se stvrdne može se lijepo oblikovati prema predmetu i prionuti uz njegovu površinu. Time se stvara odlična armatura koja omogućuje da se predmet bez teškoća iznese na površinu u zatečenom stanju i konzervira na odgovarajući način. U kasnijim fazama ta se armatura može iskoristiti i za čuvanje ili izlaganje nalaza, jer ustvari odražava njihov originalni oblik.
- Ove smo godine napravili eksperiment s nalazima na Gnaliću, tj. s ostacima jedne velike i jedne manje bačve. Postupak je doista jednostavan i svima dostupan. Potrebno je nešto novca uložiti u materijal, ali kad se usporedi sa rezultatima koje dobijete, to je neznatna investicija. Osim toga, kolege iz Italije i njihovi vrijedni studenti pregledali su ostale predmete u našem radnom prostoru i pomogli nam u uspostavljanju određenog režima preliminarne konzervacije za izrazito kompleksnu gnalićku građu – kaže Irena Radić Rossi.
S obzirom na to da je Općina Tkon ustupila na korištenje arheološkom timu prostor za stanovanje i obradu nalaza, stručnjaci iz Rima voljni su uložiti truda i s hrvatskim kolegama izraditi projekt malog laboratorija za hitne intervencije i preliminarnu konzervaciju predmeta izvađenih iz mora. O takvom je laboratoriju snivao Božidar Vilhar, konzervator kojemu možemo zahvaliti spas mnogih vrijednih predmeta izvađenih s Gnalića i drugih brodoloma u drugoj polovici prošloga stoljeća, ali ga nažalost nije dočekao.

Neovlašteno vađenje

- Kad se bačva u karbonskom "plaštu" izvuče, prvo mora u vodu, a obloge čuvaju originalni oblik predmeta. Dogovorili smo da ćemo ove godine napraviti zajednički eksperiment i ispitati potencijal opisane metodologije u našem slučaju. S obzirom na to da je eksperiment odlično uspio, pokušat ćemo osigurati odgovarajuća sredstva za vađenje preostalih bačava i njihovo konzerviranje u Tkonu. Bačava se očuvalo pedesetak, ali su neke od njih bile u izrazito lošem stanju pa su već izvađene u komadima. Ima ih svakakvih, većih, manjih, ovalnih, izduženih... Katarina Batur u okviru doktorskog rada proučava sirovine za proizvodnu boja i ambalažu u kojoj su prevožene pa će, nadajmo se, proučavajući bačve doći do novih i zanimljivih spoznaja. Iako se svi mi zalažemo za zaštitu nalaza in situ (na mjestu pronalaska), određeni materijali neminovno propadaju i njihovu degradaciju nije moguće zaustaviti. Posebno je to slučaju s organskim materijalima i materijalima podložnim koroziji, poput željeza. Ne prikupimo li na vrijeme podatke, zauvijek ćemo ih izgubiti. Zbog toga nam je stalo bačve izvaditi te ih spasiti od sigurne propasti. Mnogo smo podataka već izgubili jer je nalazište očekivalo istraživače od 1973. kad su prekinuta prva istraživanja. Čitavo je vrijeme degradacija napredovala, a neovlašteno vađenje nalaza da i ne spominjemo. Ako se nitko ne brine za nalazište, ono je izrazito ugroženo, jer ljudi misle da nikome do njega nije ni stalo pa se s njime može raditi što se hoće - kaže zadarska arheologinja.
Sve se opet vrti oko financiranja, pri čemu domaći stručnjaci moraju ulagati beskonačno mnogo improvizacijskih sposobnosti kako bi uspjeli namaknuti sredstva i okupiti stručnjake za kvalitetno provođenje istraživanja.
- Većinu naših aktivnosti financira Ministarstvo kulture, međutim, niti u jednom mom projektu to nije jedini izvor sredstava, već je uvijek riječ i o sredstvima Hrvatske zaklade za znanost, lokalne zajednice, vlastitim sredstvima, sredstvima donatora iz zemlje i inozemstva i drugim izvorima. Problem je što je riječ o kompleksnom procesu koji ima razne faze. Lakše je obrazložiti terenski dio naših istraživanja, međutim ono što dolazi poslije, obrada dokumentacije i nalaza, to je ono što zadaje najviše glavobolje. Postoje istraživanja poput nalazišta kod Cavtata koja su financirana iz europskih projekata ili istraživanja poput onih ovogodišnjih na Koločepu i Korčuli u kojima pružamo usluge pregleda određenog područja na kojem se sprema neki građevinski zahvat pa imamo priliku proučiti neko antičko sidrište ili luku. Na Gnaliću nas spašava suradnja s njemačkom Udrugom za promidžbu podvodne arheologije (FUWA) i Ronilačkim centrom Tauchbasis iz Koblenza. Oni redovito svake godine dođu i osiguraju nam mjesec dana istraživački brod, najmanje 10 ronilaca, kompresor za punjenje ronilačkih boca i raznu drugu opremu, a sve na vlastiti trošak. Bez njih bismo na Gnaliću radili dva do tri tjedna, a ne dva mjeseca kao obično - kaže Irena Radić Rossi.

Važna suradnja lokalne zajednice

Sredstva koja dodjeljuje Ministarstvo kulture realno bi pokrila tek pet do sedam radnih dana, a toliko je potrebno da se nalazište otkrije i pripremi za radi i ponovno pokrije do sljedeće sezone.
- Stoga nam zlata vrijedi podrška Općine Tkon, svi naši stručni suradnici iz zemlje i inozemstva, a posebno djelatnici Zavoda za istraživanje mora i okoliša Instituta Ruđer Bošković koji nam pomažu u zbrinjavanju teških metala iz brodskog tereta; svi studenti i volonteri i svatko tko nam na bilo koji način pruža stručnu, znanstvenu ili logističku podršku. Sve je to rezultat naše snalažljivosti, ali mi se čini da bi se moglo mnogo učiniti kad bi se problemu sustavno i ozbiljno pristupilo. Naš je Jadran izrazito zahtjevan prostor koji obiluje podmorskom baštinom pa da nas ima o stotinu, ne bi nas bilo dovoljno, a niti bismo imali dovoljno sredstava da baš sve zaštitimo. Stoga je nužno potrebno odrediti prioritete i čini mi se da je u ovome času i Ministarstvo kulture toga svjesno. Osim toga, lokalne su zajednice jako zaintersirane za suradnju ukoliko pokažete dobru volju i pružite im za to dobar razlog. Kad bismo umjesto velikih muzeja podvodne arheologije radili na mreži malih zbirki koje bi u svakome mjestu nekom lokalnom zanimljivošću privlačile posjetitelje i činile sastavni dio velike cjeline, tada bi svatko više cijenio ono što ima, time se ponosio i o tome brinuo. Ljudi bi tada mogli otkrivati neke tematske priče, posjećujući razne lokacije na obali i otocima, a mnogo naoko nevažnih i nepotrebnih nalaza dobilo bi napokon svoje pravo mjesto. Čini mi se, međutim, da bi iza toga moralo stajati Ministarstvo kulture, jer bi tek takva podrška bila stimulacija lokalnim zajednicama... U Tkonu smo prije nekoliko godina osnovali udrugu pod imenom Institut za pomorsku baštinu ARS NAUTICA i time lokalnoj zajednici na neki način zahvalili što nas tako zdušno podržavaju. Članovi osnivači ugledni su stručnjaci iz zemlje i inozemstva, zahvaljujući kojima se već realizira nekoliko većih projekata istraživanja, zaštite i očuvanja pomorske kulturno-povijesne baštine. Kupili smo i malu gajetu s latinskim jedrom kako bismo ju koristili za učenje mladih generacija; nedavno smo zahvaljujući angažmanu Zrinke Brkan Klarin uspješno održali radionicu pletenja tradicijskih pramcobrana i bokobrana od konopa. U Tkonu su nam zahvalni što smo ostali na otoku, umjesto da smo otišli u neki veliki grad. Jasno je da svatko želi napredak svoga mjesta, pa kad se stvori odnos uzajamnog povjerenja, tada je lako raditi u tome smjeru – zaključuje Irena Radić Rossi.

 

Habitat pod morem
Jedna od najzanimljivijoh ideja je habitat pod morem. Zahvaljujući Ianu Koblicku koji posjeduje dva operativna habitata na Floridi, a s Jamesom Milleom napisao je knjigu "Živjeti i raditi u moru", ta zamisao golica i istraživače brodoloma kod Gnalića. Kad bi mogli živjeti i raditi na morskom dnu, efikasnost bi bila puno veća, jer umjesto da arheolozi istražuju dva puta po pola sata dnevno, mogli bi satima raditi živeći pod morem po nekoliko tjedana.
- Već duže vrijeme s kolegom i prijateljem Vedranom Dorušićem, vlasnikom Ronilačkog centra "Foka" u Šimunima na Pagu, o tome maštam, a prije nekoliko godina čak su i osnovne postavke stavljene na papir. Postoje istraživačke ekipe u Italiji koje su itekako zainteresirane za takve vrste eksperimenata i kad bi nam pošlo za rukom pridobiti ih za suradnju, moja bi entuzijastička skupina bila presretna. Najviše bi me veselilo kad bih tijekom istraživanja imala dovoljno vremena za otkrivanje i proučavanje svih tih zanimljivih nalaza i kad bih izašla iz mora s blagom svih tih podataka … - kaže Irena Radić Rossi, voditeljica projekta Arheologija jadranske plovidbe i brodogradnje Hrvatske zaklade za znanost.

Naslovnica Vijesti