More Vijesti

snima se Hektorovićev spjev

Milan Trenc: 'Ribanje' nemaju ni Talijani ni Francuzi. Da imaju, bio bi to brend na kojem bismo im mi zavidjeli

snima se Hektorovićev spjev

Milan Trenc rođen je 1962. godine, premda bi nakon uvida u njegov opsegom impresivan autorski opus netko mogao pomisliti kako su zadnje dvije znamenke zabunom pobrkane. Jednostavno, naš se gost do danas uspio naraditi kao da je navršio devedesetu.

Uživa u reputaciji vrsnog autora stripova, animatora i novinskog ilustratora (samo u američkim novinama i časopisima kalibra "New York Timesa" ili "Wall Street Journala" objavio je više od tisuću radova). No stigao se baviti i filmom, kazalištem, prozom, pedagoškim radom (profesor je na Likovnoj akademiji u Zagrebu)... Širokoj javnosti (ne samo u Hrvatskoj!) najpoznatiji je kao autor slikovnice po kojoj je snimljen film "Noć u muzeju" s Benom Stillerom i Robinom Williamsom u glavnim ulogama, odnosno dva nastavka te megauspješnice.

Milan Trenc u zadnje je vrijeme najviše zaokupljen svojim, ajmo reći, core-businessom (on je obrazovanjem režiser, a studirao je u klasi Kreše Golika). To samo po sebi i ne bi bila bogznakakva vijest da dotični na kinoplatno nije naumio prenijeti ni manje ni više nego Hektorovićevo "Ribanje i ribarsko prigovaranje". Scenarij je dobio zeleno svjetlo od HAVC-a i polako počinje odbrojavanje do ulaska u produkciju.

Što čovjeka s barem tri uspješne umjetničke karijere tjera da s 55 godina u životnome kalendaru krene u ovakav projekt?

- "Ribanje" je, na prvi pogled, zaista drugačije od svega što sam do sada radio. Školska lektira i hrvatska baština vrlo su daleko od univerzalnih tema koje sam obrađivao. Isto tako, već dugo nisam režirao dugometražni film. Prošlo je više od petnaest godina otkad sam u New Yorku snimio "Zen priče" prikazane i na Motovunskom filmskom festivalu. To je bio nekakav spoj Japana i Amerike. Prije toga bavio sam se Marokom, Berlinom, New Yorkom...

Nakon "Zen priča" trebao sam u Americi ući u novi filmski projekt, ali sve se počelo prebrzo događati. Dobio sam kćer, "Noć u muzeju" postala je svjetski hit, vratio sam se u Hrvatsku, imao retrospektiva, potpisao sam tri animirana filma, režirao seriju za djecu "Šareni vremeplov", predstavu "Emil i detektivi", imao tri samostalne izložbe, nacrtao puno ilustracija, napisao novu knjigu za djecu u Americi, počeo predavati režiju na Odjelu za animaciju i nove medije...

U toj konkurenciji dugometražni film nikako nije dolazio na red. No zapravo, od "Zen priča" nisam ni imao pravu ideju koju baš "moram" snimiti. Ni za jedan od projekata koje sam držao u ladici nisam osjećao pravu strast. Sve dok nisam naletio na "Ribanje".
 

Čvorići umjesto goblena
 

Vi ste zagrebački dečec, američki profesionalac i japanski zet. Kako se razgorio vaš interes za jednu tako južnjačku temu?

- Da dam malo pozadine... Od djetinjstva ljeta provodim u Dalmaciji, prvo kod tete u Postirama, kasnije svuda naokolo, a zadnjih godina u našoj kući na Hvaru, u Vrbanju, gdje su nas prihvatili kao da smo domaći. Dok sam živio u Americi vraćao sam se svakog ljeta na Jadran i dva mjeseca tamo punio baterije.

Odrastao sam s južnim Mediteranom, kao i toliki moji zagrebački Dalmatinci koji i nakon trideset godina govore kao da su jučer stigli iz Splita, ali poznaju Zagreb bolje nego ja. Tako i Dalmacija u meni duboko rezonira, kad sam se kao klinac Tomosom 4 vozio na plažu, pekao na gradelama, vukao se po maslinicima, spavao pod zvijezdama u nekoj zaboravljenoj uvali, uz miris borova i cvrčanje cvrčaka. To su stvari koje ti se uvuku u krv i koje u tebi ostaju zauvijek, iako govoriš "kaj". Nema ljeta koje ja nisam proveo ovdje, osim prvog ljeta u New Yorku i kad mi se rodila kćer.

Niste izabrali samo vama udaljeno podneblje nego i daleku epohu. Što vas intrigira u Hektorovićevu vremenu?

- Ja volim "retro." Svi moji stripovi dešavaju se u tridesetima, četrdesetima, Košćak u pedesetima. Mislim da me i kazališnoj predstavi privuklo to što se događa tridesetih godina u Berlinu. Dakle, ta vremenska pomaknutost "Ribanja" bila je svakako plus. Puno teže bih se odlučio za neku suvremenu temu. Moj jedini "suvremeni" uradak bila je TV drama "Priča o duhu," a i ona sada izgleda retro.

Je li istina da ste "Ribanje" prvi put pročitali na engleskome?

- "Ribanje" u engleskom prijevodu je bilo kupljeno za moju suprugu i godinama se vuklo po kući. Na svoju sramotu nisam ga prije pročitao, nisam baš ni znao o čemu se tu radi, samo koliko naslov govori. Krenuo sam čitati i dopalo mi se, više kao potencijal. Jednom prilikom, kad sam išao u Stari Grad po ribe, poželio sam svratiti u Hektorovićev Tvrdalj. Unutra nije bilo nikoga: mirno jutro, onaj ribnjak s ciplima, kameni lukovi i kapari, sunce, cvijeće, tišina. Sjeo sam na kamenu klupu i pred očima mi se počeo vrtjeti film, kao da gledam starog Petra Hektorovića u takvo isto jutro prije pet stotina godina, kako šepa niz kolonadu i žuri u luku. Nikad prije mi se takvo što nije desilo. Bio sam opsjednut, znao sam da moram snimiti "Ribanje". Došao sam u Zagreb, napisao scenarij i od tada se nisam zaustavio. Hektorović je imao 65 godina kad je napisao "Ribanje", možda se i u meni budi taj osjećaj "deadlinea" da se nešto mora brzo napraviti.

"Ribanje" jest velika literatura, ali u njoj je teško razabrati dramaturški podatan materijal za filmsku adaptaciju. Kako ste riješili ovaj problem?

- "Ribanje" ima strašan problem, a to je da se u njemu ništa ne događa. To papir još i podnosi, uz zanimljive dijaloge i opise, lijepe stihove i scene, čega u "Ribanju" ima dosta. No, kad je nešto na sceni ili u kinu, onda to, kao knjigu, ne možeš odložiti, i to postaje ogromna dramaturška prepreka. Zato nitko do sada nije ni napravio film. Prekretnica je bila ideja da osmotrim ribanje kao stvarni događaj, a Hektorovića kao povijesnu ličnost. Njegova vlastita životna priča postaje integralni dio filma. Kroz flashbackove pratimo njegovu tragičnu mladalačku ljubav, hvarsku bunu, i cijelo "Ribanje" dobiva jednu novu dimenziju. Ono više nije kraj, ono je tek zastor iza kojeg buja unutrašnji život, kako Hektorovića tako i dvojice ribara. Umjesto goblena gledamo čvoriće na pozadini i sve izranja u novom, uzbudljivom svjetlu.
 

Priča velikog potencijala
 

Kad planirate krenuti u produkciju i s kojom ekipom?

- Film je od HAVC-a dobio sredstva za proizvodnju i tek sada se mogu početi raditi prave pripreme, iako smo snimatelj Mirko Pivčević i ja obišli puno lokacija i već dvije godine razmišljamo kako i što. Vrlo je bitno da sve definiramo s HAVC-om, tako da se možemo vezati za konkretne datume i lokacije. Bez toga se ne može dogovarati ni glumce ni ekipu. Radi se složenom filmu, snima se vani, uz more, te puno ovisi o vremenskim uvjetima.

U glavnim ulogama, koje su izuzetno zahtjevne, naći će se vrhunski hrvatski glumci, ali o imenima tek kad ugovori budu potpisani. Želim napraviti film koji se lako gleda, obiteljski film s kojeg će gledaoci izići zadovoljni, nasmiješeni i istovremeno imati osjećaj da su vidjeli vrijedno literarno djelo u kvalitetnoj adaptaciji. Takvih filmova nikad nije dovoljno, a netko će reći da ih ima malo.

Hollywoodu ste uspješno prodali autorsku franšizu "Noć u muzeju". Prepoznajete li i u "Ribanju" potencijal za iskorak na strana tržišta?

- Kako je scenarij napisan to je oda Mediteranu, s jedne strane priča o tragičnoj mladenačkoj ljubavi između plemića i pučanke, a s druge razmišljanja velikog umjetnika na smiraju života. Priča ima veliki potencijal. To što mi u Hrvatskoj preziremo sve što je naše, za mene nije nikakva prepreka. Otišao sam u New York sa snopom crteža pod rukom i doživio da "New York Times" objavljuje moje ilustracije, a Hollywood od mene kupuje ideje i pretvara ih u svjetske blockbustere.

Dakle, izvozio sam pamet; pa ako to mogu ja, Milan Trenc, zašto to ne bi mogao i Petar Hektorović kojem ja nisam ni do koljena. Trebamo imati povjerenje u sebe i svoje vrijednosti. Ja tu nemam nikakav kompleks, a to sam i dokazao. "Ribanje" nemaju ni Talijani ni Francuzi. Vjerujte, da imaju, bio bi to brend na kojem bismo im mi u Hrvatskoj zavidjeli.

 


PITANJE JEZIKA
Nije ni starograjski što je nekad bio...


Kad biste htjeli snimiti film na jeziku predloška, trebali biste ga titlovati čak i za publiku u Vrboskoj. Kojom će se parlatinom služiti vaši junaci?

- To je nešto čime se od početka bavim i znam da što god odlučio, natovarit ću si mnoštvo neprijatelja. No, ja sam sluga filma i moram napraviti ono što je najbolje za film i njegovu publiku.

Odgodio sam odluku i napisao scenarij na književnom standardu, no to je samo privremeno izbjegavanje. Jezik kojim govore junaci ˝"Ribanja“ mora biti neka verzija dalmatinskog dijalekta, jezik koji će imati okus i boju Dalmacije, a opet biti svima razumljiv.

No, i tu se postavljaju mnoga pitanja jer su već današnji splitski i današnji starograjski, čak i u najrazumljivijim verzijama, vrlo različiti. Mislim da ću vidjeti što će glumcima biti najprihvatljivije, pa donijeti neke odluke u pravi čas, ne brzati. "Kazat će se samo," nadam se.


KULTURNI PIVOT
2018. je 450. obljetnica Hektorovićeva spjeva


Jesu li istinite glasine da bi vaš filmski scenarij treba dobiti i svoju kazališnu adaptaciju?

- Multimedija je osnova mojeg pogleda na umjetnost i smatram izuzetnim izazovom da pokušam istovremeno pretočiti "Ribanje“ u film i u scensko događanje, povući paralele, napraviti na sceni nešto posve drugačije, a opet komplementarno i zanimljivo. Moja je želja da se film i predstava nadopunjuju i da stvore zajednički puzzle. Izuzetno je važno da kulturnu baštinu reinterpretiramo kroz suvremene radove jer tako ona živi i dalje.

Osim toga, 2018. godine navršava se 450 godina od prvog objavljivanja "Ribanja i ribarskog prigovaranja“. Znam da u Ministarstvu kulture ima sluha za obljetnicu i nadam se da ćemo je dostojno obilježiti. Filmovi nastaju sporo i teško je vjerovati da će "Ribanje“ biti gotovo na vrijeme za to, čak ako i sve bude kako je planirano. Bilo bi lijepo da je tu predstava.

Hrvatska je Mediteran u kulturnom, turističkom i geopolitičkom smislu. Volio bih da i predstava bude u srcu Dalmacije, u Splitu, da ju pokažemo u Starom Gradu, da se na neko vrijeme kulturni pivot Hrvatske pomakne južno, na Jadran, gdje je stoljećima i bio.

 

Naslovnica Vijesti