More Vijesti

TOPE SE GLEČERI

Na Sjevernom polu temperature 20 stupnjeva više od uobičajenih

TOPE SE GLEČERI

Jan-Gunnar Winther, direktor Polarnog instituta u Tromsu, u norveškom Arktiku, iznio je Globusovoj novinarki najnovije podatke o izravnim posljedicama klimatskih promjena na stanje velikoga leda i prognoze za idućih nekoliko desetljeća piše Globus.hr.

Zbivanja na Arktiku ne ostaju na Arktiku. A u ovoj se regiji puno toga događa, i to brže nego što smo ikada zamišljali, kaže Jan-Gunnar Winther, direktor norveškog Polarnog instituta u Tromsu. Kada je 1928. osnovana, ova agencija norveške Vlade bavila se geološkom i topografskom kartografijom i geofizičkim istraživanjem područja. Danas joj je fokus najvećim dijelom na klimatskim promjenama.

Jasno je i zašto: klimatske promjene ovdje su snažnije i vidljivije nego drugdje, naročito na norveškom dijelu. “Na Sjevernom polu u prosincu su zabilježene temperature 20 stupnjeva više nego što je uobičajeno za to doba godine. Ovdje na norveškom Arktiku 73 mjeseca zaredom mjerimo temperature koje su bile deset stupnjeva više od normalnih. Svjedoci smo dramatičnih promjena kojima nema presedana u prošlosti”, ističe Winther.

Telekonekcije

Jan-Gunnar Winther u Polarnom institutu radi od 90-ih, a već četvrt stoljeća, kaže, govori o klimatskim promjenama. “Da se klima mijenja zbog ljudske aktivnosti, postalo je jasno krajem 80-ih. Početkom 2000-ih shvatili smo da će promjene biti izraženije na Arktiku. U posljednjih deset godina sve upućuje na to da se promijenjeno stanje na Arktiku odražava na vremenske uvjete i klimu na sjevernoj hemisferi”, objašnjava Winther.

Sve više znanstvenih ekipa iz sve udaljenijih zemalja zato stiže na arktički sjever. Bave se upravo tzv. telekonekcijama, kaže nam Winther.

Naime, znanstvenici vjeruju da zbog smanjene razlike u temperaturi između Arktika i drugih regija dolazi do proboja hladnog vremena sa sjevera, poput onoga viđenog proteklih godina na istočnoj obali SAD-a, ali i mnogo dalje, u Aziji. Upravo se zagrijavanje Arktika smatra uzrokom vremenskih anomalija koje vidimo u svijetu.

Među arktičkim novopridošlicama su Kinezi. U suradnji s norveškim kolegama istražuju utjecaj tzv. crnog ugljika na arktički led. Riječ je o česticama koje se ne vide golim okom na mjestu gdje nastaju, primjerice u Aziji, no vidljive su na površini leda koju čine nešto tamnijom. Tamnija površina više privlači sunce što za posljedicu ima ubrzanje otapanja. Iz tog primjera vidljiv je potencijalni utjecaj dalekih zagađivača na nestajanje leda.

Obrnutu priču istražuju indijski znanstvenici. Postoje, naime, dokazi o tome da Arktik utječe na to kada sezona monsuna počinje, a kada završava, koliko traje i na kojem području. “Pokaže li se točnim, to će imati velike i direktne posljedice na poljoprivredu i proizvodnju hrane u Indiji i drugim zemljama u kojima se događaju monsuni”, kaže Winther.

Sve je više pokazatelja i dokaza da veze postoje. “Naš je zadatak saznati više kako bismo se mogli prilagoditi promjenama”, objašnjava Winther.

Telekonekcije su komplicirane uzročno-posljedične globalne veze i riječ je o relativno novoj znanosti. “Ne upućuju sve studije u istom smjeru, ali to je normalno. Očekujemo da ćemo s vremenom ukloniti većinu nejasnoća”, priznaje Winther te naglašava kako su dokazi da u svijetu gledamo antropološki izazvane klimatske promjene golemi. “Statistički ne možete 100-postotno dokazati da postoji promjena klime izazvana ljudskim djelovanjem. No, gledajući sve znanstvene analize i koristeći sve znanstvene alate, govorimo o barem 95-postotnoj sigurnosti da je to tako.” Prije deset godina Međunarodni panel za klimatske promjene (IPCC) naveo je kako je 90 posto sigurno da su promjene antropogene. Znanstvenici su, dakle, sve sigurniji.

Velike seobe

Klimatske promjene neće se na sve zemlje odraziti jednako. Neke će izvući kraći kraj. Na najvećem je udaru Afrika, najsiromašniji svjetski kontinent. Klimatski modeli predviđaju joj toplinske valove, ekstremne vrućine i nestašicu vode. Proizvodnja hrane na ekvatoru bit će slabija, a hladniji dijelovi planeta imat će bolje uvjete za poljoprivredu. Promjene nagore mogu očekivati i Južnu Ameriku i Aziju, a u zemljama poput SAD-a minuse na jugu nadoknadit će pozitivni trendovi na sjevernom dijelu.

Norveška je jedna od klimatskih sretnica. Klimatski modeli predviđaju jake kiše, poplave i općenito ekstremno vrijeme. Međutim, ona je na pozitivnoj strani računice. “Zime će biti blaže. Više padalina značit će i više novca s neba, iako Norveška već ima bogatu proizvodnju hidroenergije. Rast temperature mora, koji se već opaža, znači više ribe i druge morske biomase. Ni podizanje razine oceana neće biti toliki problem za obalu”, kaže Jan-Gunnar Winther. Naime, kako se otapaju ledenjaci, norveško kopno se uzdiže, oslobođeno nakon tisuća godina tereta leda.

Norveška je među zemljama koje ugrađuju klimatske promjene u politiku te se za njih pripremaju. Očekuje se da će imati porast poljoprivredne proizvodnje u odnosu na današnje stanje te da bi riblja industrija u budućnosti trebala postati još važnija.

Predviđanja za Mediteran su zabrinjavajuća. “Vidimo kontradiktornost: suše i poplave. Naime, padalina će biti manje, ali kada se dogode, bit će obilnije. Prema posljednjem izvještaju IPCC-ja, to je jedna od najvažnijih posljedica koje očekuju regiju”, najavljuje Winther.

Krajnje posljedice globalnog zatopljenja su u mraku. Najveći bi problem, prema Wintherovu mišljenju, mogle biti migracije. “Ono što danas vidimo u Europi moglo bi, nažalost, biti samo skromna naznaka onoga što bi se moglo dogoditi”, upozorava Winther. Zbog dizanja razine mora trebat će preseliti stotine milijuna ljudi i infrastrukturu s ugroženih obala. Uz to, bit će pogođene neke važne poljoprivredne regije.

Bit će to iznimno velik trošak za države. “Ako ste političar, znate da je to važno, ali znate i da učinak vjerojatno nećete vidjeti u svom životu. Osim toga, svijet je kao supertanker: promjena smjera dugo traje”, objašnjava Winther.

Promjene koje gledamo su dugoročne. Naime, čak i da se poštuje dogovor iz Pariza, da se svijet zagrije za dva stupnja i tu stane, Grenland i Antarktika, ta dva golema komada leda, nastavit će se topiti još tisuću godina. Staklenički plinovi poput CO2 koje emitiramo u ovom trenutku, utjecat će na planet za stotinu godina.

Jasno je stoga zašto se Arktik s periferije interesa primaknuo u središte međunarodnih odnosa. Ta regija, na koju se prije gledalo kao na zamrznutu pustinju, dubinski se mijenja. Mediji su proteklih godina pisali o utrci za podjelu Arktika i njegovih bogatstava. “Nema nikakve utrke. To je medijsko pumpanje. Ovo nije Divlji zapad i sve je odavno regulirano nacionalnim i međunarodnim zakonima. Obalne zemlje imaju prava kao i ostale obalne zemlje, a u unutrašnjosti Arktičkog oceana najvjerojatnije će biti dva ograničena područja izvan nacionalne nadležnosti gdje će vrijediti međunarodni zakon mora”, ističe Winther.

Gorbačovljev govor

Iako nema utrke, ima interesa i povećane aktivnosti, potvrđuje Winther. Bilo to ribarstvo, nafta i plin, minerali, novi pomorski putovi ili obnovljiva energija, brojne zemlje zainteresirane su za to da budu dio arktičke priče. Dakako, sjeverno ledeno carstvo važan je djelić u geopolitičkoj slagalici.

To je područje bilo zaleđeno ne samo fizički, nego i politički tijekom Hladnog rata. Prekretnica se dogodila 1987. godine kada je Mihail Gorbačov održao znameniti govor u Murmansku. Pozvao je da sjeverna polarna regija bude posvećena miru, međunarodnoj suradnji i razvoju tehnologije te na otvaranje sjeverne morske rute i suradnju u zaštiti prirode.

“Gorbačovljev govor smatra se temeljem za današnju međunarodnu suradnju na Arktiku te za osnivanje Arktičkog vijeća”, kaže Winther. Tijelo koje donosi odluke o Arktiku počelo je kao tijelo osam stalnih članica, arktičkih zemalja, i predstavnika autohtonih naroda. Velike europske zemlje priključile su se ubrzo u statusu stalnih promatrača. A prije tri godine za arktički je stol sjelo pet velikih azijskih zemalja: Kina, Indija, Japan, Singapur i Južna Koreja. Promatrački status trenutačno traže i EU i Turska.

Kineski angažman bio je najkontroverzniji. Ta je zemlja podigla obrve kad je na Islandu otvorila stanicu za proučavanje aurore borealis. Kina je od jedne norveške obitelji čak pokušala kupiti zemljište na Svalbardu, otočju na pola puta između Norveške i Sjevernog pola. Peking je vrlo ambiciozan i po pitanju Antarktike gdje je nedavno otvorio petu znanstvenu stanicu.

Ledeni kontinent na krajnjem jugu, za razliku od Arktika, zamrznuta je priča. Sedam zemalja položilo je pravo na svoj dio ledenog carstva, ali drugog dogovora nije bilo, osim da se sve razmirice stave na led. Antarktika je tako danas kontinent posvećen isključivo miru i znanosti. “Slažemo se da tamo ne smije biti nuklearnih postrojenja ni oružja, aktivnosti vezanih za resurse bilo koje vrste. Svaka nacija ima pravo uz vrlo kratku najavu provesti inspekciju stanice druge zemlje i provjeriti da ne krši dogovor”, ističe Jan-Gunnar Winther.

Na površini velikoj kao SAD i Meksiko nalazi se oko 25 nadzornih stanica, poput točkica razbacanih na golemoj ledenoj santi. Globalno zagrijavanje nagrizlo je tek rubove. Za Arktik se pak procjenjuje da će za 20 godina ljeti praktički biti bez leda.

“To se, dakako, neće dogoditi preko noći i trebat će još puno vremena, ali Arktik će biti mjesto velike aktivnosti”, siguran je Winther. Jedna od važnih promjena tiče se otvaranja sjevernih pomorskih ruta. Međutim, dotad treba prijeći mnogo prepreka. Komunikacija, loši zemljovidi, osposobljavanje sustava za potragu i spašavanje, mali broj adekvatnih brodova za ledene uvjete i ruska birokracija samo su neke od njih.

Zalihe nafte

Najvažniji je i najkontroverzniji arktički resurs, dakako, nafta. Ovdje se, naime, nalazi četvrtina neotkrivenih svjetskih zaliha. Procjenjuje se da je ima dovoljno da se svijet energetski hrani sve do sredine 22. stoljeća. Oko tog pitanja lome se koplja i vode rasprave. “Polarni institut prikuplja informacije i daje stručne savjete, ali političke odluke donose se drugdje”, naglašava Winther.

Napominje kako je zbog pada cijene nafte u posljednje vrijeme došlo do smanjenja aktivnosti energetskih kompanija na Arktiku. Rušenje cijena i veliki troškovi bušenja čine operacije na tom području Arktika neisplativima. Zasad.

“Postoji politički pomak prema obnovljivim izvorima energije i ulaganja u tom smjeru, a i kompanije ne žele riskirati zaglavljenu skupu infrastrukturu koja im ne donosi profit. Zato su postale mnogo opreznije”, objašnjava Winther. Izuzetak je Rusija. “Ona je u nešto lošijem položaju od ostalih jer je njezina ekonomija izrazito ovisna o nafti”, kaže Winther.

Gdje vaditi naftu

Norveška je vlada u ovome trenutku sklona bušenju na krajnjem sjeveru. “Dakako, uvjet je sigurnost i održivost bilo kakve aktivnosti”, dodaje Winther. Naime, bušenje na Arktiku je riskantnije jer je riječ o izuzetno osjetljivom ekosustavu koji bi se u slučaju incidenta teže oporavio. No, Norveška je na glasu po najstrožim standardima naftnog crpljenja, kada je riječ o sigurnosti, na svijetu.

“Imamo vrlo dobar plan za upravljanje kojim se uravnotežuju razni interesi: od okoliša, ribarstva i naftne industrije do shippinga”, kaže Winther. Norveške su vode podijeljene na sektore. U različitima prioritet imaju različite aktivnosti. “Ako je to važno područje za ribarenje, onda nema mjesta za naftne aktivnosti. Postoje i područja na kojima se u određeno doba godine daje prednost jednoj aktivnosti. Dijelovi Barentsova mora važne su migracijske rute ptica pa su u određenim razdobljima godine druge aktivnosti ograničene”, objašnjava.

Ipak, kada je riječ o energetskim pitanjima, u Norveškoj se naziru promjene u razmišljanju. Riječ je poglavito o mlađim generacijama. Winther kao primjer spominje srednju školu u Tromsu. “Srednja škola, tamo na drugoj strani luke, prije nekoliko godina otvorila je smjer za petrokemiju. Međutim, bilo je toliko malo zainteresiranih da su nakon nekoliko godina organizatori morali odustati i otkazati smjer”, kaže. To se vidi i na sveučilišnoj razini. Mladi Norvežani brzo mijenjaju interes i pokazuju da gledaju u drugom smjeru. Više ih zanimaju obnovljivi izvori energije i tehnologija. “Čini se da mladi gledaju dugoročnije nego odrasli razmišljajući o tome što društvu sutrašnjice treba”, zaključuje Jan-Gunnar Winther.

Naslovnica Vijesti