More Nautika

ČUVARI TRADICIJE

Rovinjski kalafat Mladen Takač: Batana je moja životna priča

ČUVARI TRADICIJE

Rovinj podsjeća na Veneciju, s kućama u prvom redu staroga grada doslovno uronjenima u more. No, na slavnu Veneciju što se nalazi prekoputa, gotovo okom vidljivu s druge strane Jadrana, podsjeća još nešto. Rovinježi tu bogomdanu ljepotu zadnjih desetak godina pokušavaju dodatno iskoristiti izvukavši pod turističke reflektore svoju tradiciju poznatih ribara i rovinjskih brodica – batana. Obnavljaju batane i pretvaraju ih u flotu sličnu venecijanskim gondolama s gondolijerima. Već je samo u vlasništvu Udruge batana renovirano ili napravljeno dvadesetak brodica koje prevoze turiste.

Škola za kalafate

Najviše su za to zaslužni spomenuta udruga i njihov Muzej batane, koji je osmislio projekt. A u praktičnoj realizaciji ključan je jedan od posljednjih istarskih obrta za izradu drvenih plovila. Kalafat Mladen Takač vlasnik je certifikata za tradicijski obrt. On je jedna od najvažnijih praktičnih karika tog projekta, jer po starim nacrtima i tradiciji gradi nove i oživljava stare istrošene batane...

– Tražite našeg meštra o' batani? Kirurg je to u drvu koji obavlja transplantacije i stvara nove morske ljepotice – kaže nam jedan mještanin i upućuje nas u sam centar, na Veli mul, gdje je preko puta muzeja Kuće od batane ljeti napravljen improvizirani Mali škver u kojem Mladen i njegov suradnik pred očima znatiželjnika i mnoštva turista svake večeri grade batane i upućuju goste u tajne tog simbola Rovinja.

– Završio sam školu za brodotesare, kalafate, na Krku u generaciji 1992., i dobio posao u rovinjskoj Mirni, koja me je i stipendirala za održavanje svoje velike drvene ribarske flote – kaže nam kalafat Mladen Takač. – Mislio sam da ću tamo raditi do penzije, kako je to nekad bilo. Radio sam deset godina, a onda je došla Lijepa naša, hrvatska priča i famozna privatizacija. Onakva kakve kod nas već jesu. Škvero, kako ga mi zovemo, otišao je u privatne ruke i ubrzo tonuo. Nas su poslali u proizvodnju među sardine.

Sardine? Ma sardine, ke monade? Ča je njima, su nemi? – govori Mladen s poznatim istrijanskim naglaskom koji vuče na talijanski. A sve prati i poznati pokret sa skupljenim prstima obiju ruku podignutima u zrak u znak pitanja, onako kako to čine Talijani... Ma skužajte.

Volim drvo

Majstor sam, školovao sam se i volim raditi s drvom. Taman kad sam naučio tajne posla, a bacaju me da ronim među sardinama. Razmislio sam i ocijenio da u mojoj struci ima puno posla s drvenim brodovima. Jedne sam neprospavane zimske noći, dok sam šetao kalom, odlučio: Ćao, belli. Ćao, Mirna. Adio, sardine...

Digao sam kreditić. Ozidao radionu, nabavio mašinicu i počeo raditi... Ni pasalo dugo, a če se posla tiče, pokazalo se da sam bio u pravu. Moja je struka deficitarna. Istina je, ima sve više plastičnih brodova, ali i mnogo drvenih kojima treba kalafatova ruka, samo ako hoćeš raditi. Ubrzo sam bio pun posla. Tako je i danas, problem je samo kako sve stići.

Kako sam postao kalafat? Je li to ljubav? E, to je složenija štorija. Je, jasno da volim brodove i raditi u drvu, inače se tim ne bih ni bavio. No lagao bih kad bih rekao da je to oduvijek bila samo ljubav za drvom i bodovima. Na samom početku bila je to obična mladenačka životna priča i dijelom slučajnost.

Što je zaigrani mulac s 14 godina, na kraju osnovne škole, znao o budućnosti i profesiji kojom se želi baviti? Kako to često biva, odredile su me slučajnosti. Djed mog prijatelja iz škole radio je u Mirni. Preporučio mi je školu za brodotesare na Krku, a nudila se i stipendija te osiguran posao u Mirni. Tvornica je u to vrijeme bila jedno od najvećih poduzeća u Rovinju, s 1500 zaposlenih i čak 43 velika ribarska broda, te je nasušno trebala brodotesare za njihovo održavanje...

(CIJELI TEKST DOSTUPAN JE U TISKANOM IZDANJU OTVORENOG MORA BR. 236 I ONLINE PRETPLATNICIMA NA WWW.OTVORENOMORE.COM)

Naslovnica Nautika

NAJČITANIJE

VIŠE IZ RUBRIKE