Mišljenja Zona sumraka

Zona sumraka

Zlatko Gall

Čekaju li nas bordo oprave i bijele kapice

Hrvatske 'sluškinje' u prosvjedu protiv konzervativne rekonkviste

Za sve ljubitelje serija kao blagovijest se primila najava streaming servisa Hulu o snimanju i treće sezone "Sluškinjine priče" ("The Handmaid's Diary"). Riječ je, naravno, o televizijskoj seriji Brucea Millera temeljenoj na istoimenom romanu Margaret Atwood iz 1985. Ili, točnije, o već kultnoj seriji čija je prva sezona, prikazana prošle godine, dobila čak osam prestižnih nagrada "Emmy" te "Zlatni globus" za najbolju dramsku TV seriju i najbolju glumicu: doista sjajnu Elisabeth Moss.

'Bogohulno društvo'

Druga sezona, čije je prikazivanje počelo prije koji mjesec (i još traje), na radost svih korisnika HBO On Demand dostupna je – baš kao i prethodna sezona – i u domaćim "paketima" pružatelja televizijskih usluga, no, nekako mi je teško vjerovati da će se pojaviti i na programu nacionalne televizije.

Zašto? Pa naprosto stoga što se ne uklapa u programske sheme "kuće" u čijim se programima bez ograde relativizira ustaški koncentracijski logor smrti Jasenovac, u notornoj emisiji iz kulture objavljuju tjeralice za nepoćudne, a iz "TV vremeplova" pažljivo uklanjaju "nezgodni" datumi i ličnosti. Zacijelo i zbog ideoloških iliti političkih konotacija koje je serija i prije prikazivanja dobila u domaćem političkom parteru.

Jer, s televizijskog ekrana "sluškinje" u svojim bordo opravama – pelerinama i bijelim kapicama sišle su na ulice tijekom kontraprosvjeda "hodačima za život". I poslale – doduše ne baš svakome razumljivu – poruku kakva može biti sudbina zemlje u kojoj se priplodnim pokretima, ultrakonzervativizmom s biblijskim alibijem i totalitarnim "talibanskim" metodama mijenja "dekadentna demokracija", "odnarođena vlast" i "bogohulno društvo" u kojem se prihvaća i "rodna izdaja" pedera i lezbi.

I distopijski roman i serija govore o bliskoj budućnosti nakon novog američkog građanskog rata i drastičnog pada nataliteta zbog bolesti i zagađenja okoliša koja je većinu učinila neplodnima. Novo totalitarno teokratsko društvo nazvano "Gilead" ustrojeno je kao kastinska tvorevina na starozavjetnim moralnim načelima (dakako s nemalom dozom licemjerja i pravilima koja ne vrijede za elitu), brutalno u obračunu sa svim "rodnim izdajnicima" i oponentima te kao rigidni patrijarhat u kojem žene nemaju prava.

"Sluškinje" su zapravo plodne žene koje se dodjeljuju privilegiranoj kasti "zapovjednika" i njihovih neplodnih supruga ne bi li im, opetovanim silovanjima pretvorenim u ritual "svetkovine parenja", osigurale potomstvo, a potom skončale kao "ne-žene" na poljima smrti čisteći toksični otpad.

U predlošku ove distopije nije teško prepoznati silne dodirne točke s talibanima i islamskim ekstremistima, s naci-režimom, ultrakonzervativnim i ekstremnim katoličkim aktivistima koji koriste slobodu demokratskog društva da bi uveli svoju neslobodu. Naravno i populizmom koji je odigrao bitnu ulogu u fazi "prepariranja" nacije i dolaska "Gileada" na vlast.

Zar je onda čudno zašto su kontraprosvjednice tijekom "Hoda za život" navukle bordo oprave i na glave stavile bijele kapice "sluškinja"? I jasno pokazale što misle o domaćoj puzećoj "referendumskoj" revoluciji i svojevrsnoj ultrakonzervativnoj rekonkvisti.

Masovna lobotomija

Bliskost distopijskih "sluškinja" i hrvatskog svagdana nije, naravno, od jučer. Populacijski pokret koji je, izdašno potpomognut od stranke na vlasti, u devedesetima vodio don Anto Baković u suštini se – naravno bez drastičnih fašistoidnih metoda iz serije ili Hitlerove Njemačke koja je kao na traci proizvodila poželjne arijevce te plavokose i plavooke potomke "nižih rasa" udomljavala u domovima podobnih "novih roditelja" – svojom priplodnom politikom naslanjao na iste temelje.

Rukovodeći se – pisao sam o tome prije dvadesetak godina – teorijom uzgajivača rasnih pasa: što je leglo čišće i brojnije, to nam je profit veći. Istom teorijom ("oporavka" i "profita") koja je danas ugrađena u trabunjanja o demografskoj politici o kojoj se lupa u "katoličkim udrugama", ali i u Predsjedničkim dvorima.

Kao da je rješenje za izlazak Hrvatske iz demografske i svake druge zone sumraka u broju rođenih, u zabrani pobačaja, strogoj kontroli masturbiranja, prohibiciji "rekreativnog seksa" ili strogom kažnjavanju "rodnih izdajica", a ne u čišćenju Augijevih štala državne birokracije i rezanja aparata koji je odavno sam sebi svrhom. Kao da će iseljavanje – ma vraga iseljavanje: paničan bijeg! – iz Hrvatske zaustaviti kampanja s Pantovčaka teledirigiranog optimizma koji bi bio moguć samo masovnim lobotomiziranjem stanovništva.

Jer tko bi drugi osim "inteligencijom insuficijentnih" osoba mogao povjerovati da ćemo postati kao Švicarska čim se riješimo balasta iz Banskih dvora, gospođi damo Tuđmanove ovlasti, a bijednicima koji nemaju ni za grijanje, vodu i struju omogućimo obiteljske popuste za posjet galerijama i muzejima.

Ili da će se demografski problem riješiti "humanim preseljenjem" i razmjenom stanovništva pa da iz Hrvatske ode još ovo malo mladih i obrazovanih, a u "lijepu našu" usele ocvali domoljubi iz dijaspore, stručnjaci poput Ivice Mudrinića koji su na temelju prijesnih laži o "patentima" koje je darovao Hrvatskoj lijepo omastili i dupe i brk te hohštapleri i prevaranti koji su za dom(ovinsko drpanje) vazda spremni...

Ne uspije li to, uvijek nam ostaje metoda iz "Sluškinja": neko novo "marširanje za život" pa da – kad jednom stvorimo svoj "Gilead" – svim ženama navučemo bordo oprave i na glave nabijemo bijele kapice. Možda čak i samoj gospođi s Pantovčaka, kojoj crvena i bordo boja, priznat ćete, krasno stoji.

Naslovnica Zona sumraka