Mišljenja Zona sumraka

Zona sumraka

Zlatko Gall

Jesu li buzuki i canzona autohtoni hrvatski zabavnoglazbeni proizvod?

Je li prava hrvatska glazba samo ona koja je nekad dominirala u zvukovnici Splitskog festivala

Prije nekoliko dana, osvrćući se gnjevno na domaće radijske i televizijske programe ekskluzivno posvećene „narodnjacima“, jedan je pjevač navodno zabavne glazbe lupio tezu o „anacionalnoj glazbi“ koja je, veli, godinama ugrožavala a sada i konačno zatukla pravu hrvatsku zabavnu glazbu. Zgodno, zar ne?

No, ajmo najprije vidjeti što bi to bila „nacionalna“ iliti „prava“ hrvatska zabavna glazba. Po mišljenju pjevača: ona koja je nekad dominirala u zvukovnici Splitskog festivala.

Konkretno, riječ je, dakle, o glazbi koja se slušala u šezdesetima, sedamdesetima i osamdesetima, da bi se sa smjenom generacija te pojavom notornog „dancea“ i tamburaških domoljubnih budnica mahom povukla na pričuvne položaje tezgarenja u dijaspori i životarenja na provincijskim festivalima. Ili pak blago preminula u Gospodinu.

Svega i svačega...

Na pitanje zašto je ona bila „nacionalan“ iliti autohton zabavnoglazbeni proizvod, mnogo je teže odgovoriti. Zato jer je u svojoj osnovi bila konstrukt tada popularne perolake šlageristike koja je išla ruku pod ruku s liberalizacijom države i rastom kupovne moći novog „socijalističkog građanstva“, popabirčenih utjecaja iz Italije, a posebice pop produkcije San Rema, ritmičkih balkanoidnih obrazaca iz Grčke, mrvica „vlaških“ etno-sazvučja i - naravno - one patvorene kič-razglednice Dalmacije koju su, čim su odustale od tvrdokorne tradicije, zagovarale klape uz bukaru, slane srdele i nezaobilazne mornarske majice.

Čeprka li se malo po hitovima te zabavnoglazbene „bolje prošlosti“ koja je, kao, bila „nacionalna“, naći ćete obilate doze buzuki-sounda („Majko stara“, „Tajna“…), napolitanske tarantele („Nadalina“), sanremske canzone („Dobri moj nono“), angloameričkog popa („Vjeruj u ljubav“), tradicije šansone („Kuća pored mora“, „Balada o tovaru“…), pop rocka („Tonka“, „Dugo toplo ljeto“…), dancea („Ništa kontra Splita“), anacionalnog popa (kod Novih fosila i Magazina), etno-rocka („Razgovaram s morem“)…

Riječju, svega i svačega što su do Matejuške i Prokurativa naplavili more i radijski valovi. Oni isti – doduše uz aktualan tsunami informacija preko interneta i „streaminga“ – koji danas donose zvukove globalne produkcije indiea, hip hopa, R&B-ja, elektroničke glazbe, rocka…

Ako se, pak, pod „nacionalnom“ zabavnom glazbom podrazumijeva etničko podrijetlo autora i izvođača, odnosno njegove neupitne vjerodajnice turbo-Hrvata, stvar je još zajebanija. Recimo, Mate Bulić je, naravno, hrvatski izvođač a njegovi hitovi, poput himne piromana „Gori gora, gori borovina“ ili poučne „Hej kavano kućo stara“, nadahnute melosom koji je – zar ste to i sumnjali – hrvatski. No, zaboga ama baš isti kao i srpski ili bosanski, kao repertoar – recimo – jednog Harisa Džinovića. Ili, ako ćete, pod ruku sa Stavrosom i jatacima s druge strane Drine.

Brvnare umjesto Foruma

Odgovor na pitanje što je to nacionalno (poželjno) i anacionalno (nepoželjno) još je zanimljivije kad se s estradnog prebacimo u neko drugo polje. Recimo, u priču o hrvatskoj gastronomiji. I podrijetlu njezinih gastro-ikona. Jer, međimurska gibanica se radi s obje strane Mure, arambaše i japrak su do Sinja i do Hercegovine stigli preko Turaka…

Brudeti, rižoti, polpete u šugu i sve vrste tijesta su nam talijanski, „dubrovačka rozata“ španjolska ili francuska, a torte „makarana“, „rapska“ i „imotska“ venecijanskog podrijetla. Treba li se i njih u ime nacionalne čistoće i zagovora neke fantomske „autohtonosti“ odreći pa da nam od „pravih“ hrvatskih jela preostanu samo ona s jelovnika Kluka, Lovela i Buge: nabijanje na ražanj netom odranih životinja.

A što ćemo s kulturom i baštinom kojom se tako rado hvastamo? Treba li Egipćanima vratiti sfingu s Peristila, odreći se Eufrazijane jer je „bizantska“, a antičkih spomenika jer su okupatorski i bezbožnički? Ili porušiti Rašu, koju su po nacrtima Gustava Pulitzer-Finalija izgradili Mussolinijevi fašisti?

Ili možda u Zagrebu soriti sve nastalo za vladavine hrvatomrsca Khuena Hedervaryja, u Puli minirati crkvu na „okupatorskom“ Mornaričkom groblju, u Zadru dokrajčiti odavno bombama načet Forum… I na mjestu njih podići autentične hrvatske brvnare – a gdje je to moguće – i zemunice ili sojenice.

Treba li iz fundusa hrvatskih galerija i muzeja hitro odstraniti „anacionalnu umjetnost“ koja je – umjesto nacionalnim bila nadahnuta internacionalnim – pa u prazne prostore umjesto exatovskih geometrijskih apstrakcija, kinetičke i optičke umjetnosti, asptraktnih ekspresionista, enformela, konceptualnih radova… smjestiti samo autohtonu hrvatsku naivu i radove babe Penavuše?

U konačnici, možda je pjevač koji se zalaže za uklanjanje „anacionalnog“ iz estrade u pravu. Kad već vjerujemo da je zemlja ravna ploča, da se cjepivom za dječje bolesti čipiramo i da je svijet star ciglih šest tisuća godina, zašto ne bismo povjerovali i da nacionalno estradno smeće miriše, za razliku od smrada „anacionalnog“ uvoznog đubreta.

Naslovnica Zona sumraka