Prije nekoliko dana, osvrćući se gnjevno na domaće radijske i televizijske programe ekskluzivno posvećene „narodnjacima“, jedan je pjevač navodno zabavne glazbe lupio tezu o „anacionalnoj glazbi“ koja je, veli, godinama ugrožavala a sada i konačno zatukla pravu hrvatsku zabavnu glazbu. Zgodno, zar ne?
No, ajmo najprije vidjeti što bi to bila „nacionalna“ iliti „prava“ hrvatska zabavna glazba. Po mišljenju pjevača: ona koja je nekad dominirala u zvukovnici Splitskog festivala.
Konkretno, riječ je, dakle, o glazbi koja se slušala u šezdesetima, sedamdesetima i osamdesetima, da bi se sa smjenom generacija te pojavom notornog „dancea“ i tamburaških domoljubnih budnica mahom povukla na pričuvne položaje tezgarenja u dijaspori i životarenja na provincijskim festivalima. Ili pak blago ...