Mišljenja Zona sumraka

Zona sumraka

Zlatko Gall

Ne pucajte na turizam, jer zbog njega smo još živi

Al' se nekad dobro jelo, pjevao je Đorđe Balašević, valjda ni ne sluteći da je spjevao neslužbenu himnu nostalgije. Onu sa zaključkom: al' se nekad dobro živ-jelo. Koliko je u ovoj tvrdnji istine (a nije da je nema), ovisi o motrištu iz kojeg sagledavate godine prošle i godine današnje. Posebice ako živite u Splitu.

U kojem je zahvaljujući klimatskim promjenama, jedva mjesec "i kusur" od iznenadne snježne mećave i buretine koje su umalo zeznule "Porin", već desetak dana pravo pravcato ljeto. A ono u Splitu, za razliku od većine drugih turističkih jadranskih adresa, u trenu uspavani grad koji do Uskrsa nalikuje na ljušturu kojoj su izvadili meso - iliti uzeli "ljudski faktor" - postaje mravinjak, pretrpan i "živom silom" i stolicama i stolovima koji baš svaku kalu i pjacetu pretvaraju u mitsku uličicu "pusti me da prođem".

Jer Split je danas turistička meka u kojoj se iz godine u godinu život izmješta iz grada na trajne ili sezonske rezervne položaje, prepuštajući povijesnu jezgru ali i vlastite sobe i krevete "ultrašima", "backpeckerima", klincima na "imperial drinking tours" i turistima svih kategorija i boja.

Što, je li, kod nemalog dijela Splićana "od kolina" ili makar "od adrese", zove na uzbunu. Ako ćete, i na pokret otpora na tragu čuvene "Lige za borbu protiv turizma", koju je prije mnogo godina utemeljio legendarni pulski rocker i anarhist Franci Blašković.

Barem ovakvog kakvog danas poznajemo: kaotičnog, neplaniranog i suštinski neodrživog s divljačkim i bahatim posvajanjima javnih prostora, "rodijačkim" ili ortačkim dilovima te sezonskim otimačinama nauštrb onih koji bi radili (i upošljavali) tijekom cijele godine.

Novi front u Splitu

Jedno od uporišta tog novog fronta koji je Split podijelio na one koji - bili domaći ili sezonski turistički profiteri - žive od turizma i one koji turizmu pokazuju "srednji prst", je i nostalgičan žal za Splitom kakav je nekoć bio. Što je naravno, temeljito uvijen u slojeve nekritične nostalgije, vraški sklizak teren. Jer, kakav je bio taj naš nostalgičan Split?

S rivom koja je najprije bila prometnica i parkiralište, potom bezsadržajna "šetnica" na kojoj je pravu ugostiteljsku revoluciju donio "Bobis" kad je kave počeo nuditi i u plastičnim šalicama "za vanka" a onda, sve do famoznog tehno-betona zbog kojeg su bučno i besmisleno protestirali nostalgičari i redikulozni "aktivisti" predvođeni Brankom Šeparović, kaotična pista raspadnutog asfalta, čadora primjerenijih buvljaku ili sajmištu polovnih automobila u pasivnijim krajevima sa štekatima zaklamanima na zidove Palače.

U Getu - danas doista do bola pretrpanom štekatima no s temeljito uređenim prostorima u "parteru" i sređenim srednjovjekovnim kućama na kojima se kočopere natpisi "apartments", "studio" ili "hostel" - nekoć je mahom živjela samo "socijala", pantagane i - u osamdesetima i devedesetima - skvoteri. Što je "politički korektniji" naziv za džankije, beskućnike i frentere koji su se useljavali u napuštene stanove, raspadnuta bivša skladišta ili ruševne šufite.

Neumorni Karlo Grenc - kojem bi svaki drugi grad osim Splita odavno podignuo spomenik - potrošio je pravo bogatstvo i šleper VHD kazeta, najprije čisteći a onda i dokumentirajući tu bajnu mitsku "bolju prošlost" predturističkog Geta, Kenjare i cijele Dioklecijanove palače doslovno zatrpane otpadom i narkomanskim špricama.

Opjevane osamdesete

Možda vam danas idu na živce svi ti silni turistički "food and wine" i "fine dining" restorani, brzogrizi "fast fooda", pizzerije, špageterije, taverne i konobe, pubovi te sushi i tapas barovi koji su se, baš kao oni famozni dućani s gumenim bombonima i piratskim imageom poput Caulerpe taxifolie razmnožili svuda po Palači i gradskoj jezgri, no valja se prisjetiti što je tu bilo prije njih. Recimo u opjevanim osamdesetima…

Sa željezarijom na mjestu današnje (sjajno uređene) "Bokerije" koja drži otvorena vrata cijele godine, prodavaonicom perja u vrećama i jorgana na samom Peristilu, butige od izvanbrodskih motora na par koraka od Voćnog trga, brusione za noževe i škare, prodavaonica masivnog namještaja, rezervnih dijelova i metražne robe ili mitskog "Bonačića" s onim bačvama slanutka, leće i polubiža na ulazu usred Krešimirove ulice…

I moje su "tinejdžerske" godine impregnirane tim mjestima: ilegalnom butigom u kojoj je moj dida kupovao "mušće" za poslije brijanja i baki donosio bočice s ekstraktom vanilije ili grenadine za "crvenu narančadu" iz kućne radinosti (u kojoj je danas hostel); obaveznim "pilićem" iz Kirigina, krafnama (pardon: krafenima!) iz "Šarića" u Matošićevoj, ćevapima iz "Sarajke" u Dioklecijanovoj…

Baš kao i plesnjacima "Bastiona", "Vinalka", "Zvončaca", "Turističke terase", Studentskog centra ili diskotekama "Gusar", "Semafor", "Arkada" - u koju smo odlazili na matineje, "Bady", "Zenta", "Marjan"… Ili "Bonačićem", u kojem se kupovala mirišljava pašteta "na deke" a mesni doručak "na fete". Uostalom i sam sam "kosti ostavio" ispred - danas deložirane - butige "Jugotona" i onog uzanog prolaza na Pjaci gdje smo se mi "rokeri" okupljali i razmjenjivali ploče.

No, daje li mi to za pravo da bezrezervno grintam na vrijeme sadašnje, na Split koji je preživio pljačku i otimačinu pretvorbe, "kutlizaciju", novu migraciju devedesetih, i krizu dvijetisućitih? I obnovio Get, Varoš, Toč, Šperun…

Stoga, ma koliko da vam išao na živce, ne pucajte nasumice rafalnom paljbom po turizmu. Jer, zbog njega smo još živi.

Naslovnica Zona sumraka