Mišljenja Zona sumraka

Zona sumraka

Zlatko Gall

Zašto Plenković može zapjevati 'uzalud vam trud, bukači'

Zona sumraka

Zna li se, pak, za splitski fijasko - jer tih 15 tisuća 'prosvjednika' koji su na Rivu stigli sa svih strana predvođeni perjanicama turbodesnice, Torcida bi okupila za petnaestak minuta - očito je da 'ekstremiste', iliti ljutu desnicu, i dalje u Hrvatskoj čine jednostanični politički organizmi

Može li Andrej Plenković nakon saborske ratifikacije Istanbulske konvencije, neuspjelog prevratničkog "događanja naroda" na splitskoj Rivi te opstanka Martine Dalić u Vladi, i desnoj i lijevoj oporbi s podsmijehom kazati – uzalud vam trud, bukači? Zacijelo može. Kad je riječ o "lijevima", miran san mu osigurava još uvijek kilavi SDP te suštinski minorne "lijevoliberalne" strančice, ali i partnerski brak iz interesa s HNS-om.

Zna li se, pak, za splitski fijasko – jer tih 15 tisuća "prosvjednika" koji su na Rivu stigli sa svih strana predvođeni perjanicama turbodesnice, Torcida bi okupila za petnaestak minuta – očito je da "ekstremiste", iliti ljutu desnicu, i dalje u Hrvatskoj čine jednostanični politički organizmi.

Starčević? Nemaju oni veze s njima

Mahom pravaške provenijencije čiji je izborni potencijal obrnuto proporcionalan golemim ambicijama njihovih lidera. Uostalom, pravaštvo na koje se pozivaju bizarna je kombinacija ustašofilije i "svjetonazornog" katolibanstva koje ima veze s učenjem antiklerikalca Ante Starčevića koliko i biskup Košić s naukom pape Frane. Dakle, malo ili ništa. Što na desnici preostaje?

Samo katolibanski mistici, građanske turbokonzervativne katoličke udruge s kojima je u tihom ortakluku HBK i, naravno, HDZ-ovi žestoki desničari kao nesuđeni pučisti.

Na sve njih očito računa predsjednik HRAST-a Ladislav Ilčić uputivši poziv na okupljanje "svih snaga desnice". Demonstrativno istupanje minorne strančice (koja izborni prag ne bi prošla ni da im se pomakne decimalni zarez ulijevo) iz koalicije s HDZ-om, baš kao i poziv "na okupljanje", vraški je zanimljivo. S jedne strane pokazuje političku deluziju samog Ilčića i njegove stranke o vlastitu značaju i utjecaju, a s druge, pak, neugasle političke ambicije svih antisekularista i ustašofila, kojima je Plenković upravo pričepio prste i pred nosom zalupio vrata.

Kad Ilčić veli da je Veliko vijeće HRAST-a zbog Istanbulske konvencije donijelo odluku o izlasku iz koalicije s HDZ-om te da ih bez tog "izdajničkog" balasta čeka novi život i novi početak, zorno dokazuje da je politički fantast koji, iako ne masturbira, očito voli zažmiriti, zamišljati što bi bilo kad bi bilo te jačati desnicu ruku. Nije, naravno, jedini jer isto razmišljaju i ostali politički narcisi s krajnje konzervativne i "bogoljubne" desnice: Vice Batarelo, Krešimir Planić i Željkica Markić, Kristina Pavlović iz GROZD-a, Željko Glasnović, Bruna Esih i Zlatko Hasanbegović. Baš kao i HDZ-ovi luzeri koji su već odavno, ili će to uskoro, skliznuli s tračnica koje im je nasapunao nekoć Sanader (što je slučaj Drage Krpine, Pašalića, Rojsa...) a danas Plenković (Miro Kovač, Miroslav Tuđman...).

Crkva? Samo na sigurnom...

S Crkvom stvari stoje drukčije. Jer kad su desetljećima skrivajući ispod reverende prljavu maštu i niske strasti opstajali i pedofili, zašto ne bi i nazadnjačka družina iz Hrvatske biskupske konferencije ili pak niže pozicionirani likovi poput Damira Stojića, Ike Mandurića i klerika iz pasivnijih krajeva. Jer, pisao sam već o tome, Crkva tisućama godina već igra velemajstorski igru "borbe prijestolja", a kao "projekt" koji traje dvije tisuće godina naučila se strpljenju te preživljavanju i u vremenima kad su na vlasti bili "ljudi nahvao".

Stoga se, mada je jasno za koga navijaju, na visokoj razini neće upuštati s Plenkovićem u borbu prsa u prsa i dijeliti megdan. Pokazala je to uostalom i odluka da se u vrijeme održavanja prosvjeda na Rivi izmjeste na sigurnu udaljenost u Zagreb te izjava kako nisu i neće financirati takve skupove. A i zašto bi kad imaju Vladu Košića i Valentina Pozaića koji uvijek – ustreba li – s oltara mogu dosoliti ljutu ranu zazivajući, naravno, pučističku ljutu travu.

A što je sa "stradalničkim udrugama", veteranima i njihovim udovicama, onima koje smo gledali u šatoru, na "Hodu za život" te u prvim redovima svakog javnog desničarskog okupljanja? Da s njima neće biti problema, bilo je jasno čim se razmontirao šator u Savskoj. Svi koji su sumnjali mogu li i žele li se "stradalnici" žestoko suprotstaviti Plenkoviću, dobili su nedvosmisleni odgovor na saborskom glasovanju o ratifikaciji Istanbulske konvencije. Jer ministar branitelja Tomo Medved spremno je digao ruku i dao podršku ratifikaciji pokazujući da ga zabole ona stvar za mišljenje veteranske baze te da dobro znade da ga u ministarsku fotelju nije smjestila njihova volja i šatoraške prijetnje, nego Andrej Plenković. U kojeg su, naravno, i dalje i škare i sukno.

Hoće li Andrej Plenković, osnažen dvjema bitnim pobjedama, izgubiti rat koji, do posljednje kapi krvi ne odustajući ni od referenduma o Istanbulskoj konvenciji, zazivaju ultrakonzervativci i desnica? Teško.

Dijelom i zbog sadašnjeg rasporeda snaga u stranci u kojoj je, prema izračunu Večernjeg lista, 17 zastupnika protivnika ratifikacije u dotu na prošlim izborima donijelo samo 85.900, odnosno 17 posto preferencijskih glasova. Prvenstveno ipak zbog oportunizma i političkog pragmatizma koji je u HDZ-u cementiran još od ranih devedesetih.

Zbog kojeg bi, poželi li se ipak Plenković riješiti stranačkog balasta koji mu radi o glavi, operacija čistke – kao i sve do sada – prošla bez posljedica.

Naslovnica Zona sumraka