Mišljenja Zona sumraka

Zona sumraka

Zlatko GALL

Plenkoviću nasapunali dasku pučisti unutar njegove stranke

Zona sumraka

Jedan od najpoznatijih domaćih palindroma (za one koji su to zaboravili, riječ ili fraza koja ostaje jednaka i kada se čita unatrag) jest "udovica baci vodu". Aktualna hrvatska politika, koju je do usijanja dovela ratifikacija Istanbulske konvencije, ovom je palindromu dala novo značenje. Jer, "udovice", iliti, preciznije, Udruga udovica hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata RH za grad Zagreb i Zagrebačku županiju, svojim je priopćenjem o osnutku Inicijative "Hrvatska protiv Istanbulske konvencije!" te pozivom za javni prosvjed, s vodom koju je bacila iz lavora prosula posljednji razlog za svoje postojanje.

Udruga koja je, valjda, osnovana ne bi li zaštitila jednu fragilnu skupinu (što udovice poginulih branitelja svakako jesu) izjasnila se protiv konvencije kojoj je jedini cilj uspostava maksimalne zaštite žena od obiteljskog i svakog drugog nasilja.
 

Karamarkova kamenja


Pozivom na skup pod nazivom "Protiv ratifikacije Istanbulske konvencije", izjavama poput skandalozne tvrdnje "da žene ne bi smjele (zbog obiteljskog nasilja) cinkati svoje muževe" te priopćenjem da Konvencija "grubo zadire u temeljne tradicionalne, kulturološke, identitetske i pravne odrednice hrvatskog društva i hrvatskog političkog sustava", Udruga udovica je još jednom pokazala razloge svoje iznenadne političke vidljivosti i političkog djelovanja.

Ono, naravno – baš kao i u slučaju šatoraškog zdruga – nema nikakve veze s borbom za status i zaštitu stečenih prava, već je manipulacijom sa strane, voljom i naraslim političkim ambicijama čelnice/čelnica Udruge ili pak naivnošću članica, nova "građanska" platforma konzervativne i turbodesne politike. Koja je, s Markićkom ili Ilčićem, desničarskim grlatim marginalcima te dijelom klera, već iskusna u političkim pritiscima, pseudodomoljubnim obmanama ili prijesnim lažima. Ogrnutim navodno domoljubnom i konzervativno-katoličkom, odnosno tradicijskom svjetonazornom kabanicom.

Odakle vjetar puše ili ćarlija, jasno se vidi iz nebrojenih komentara i pucnjave iz desničarskog kolumnističkog oružja svih kalibara, ali i usporedbom friškog istupa Udruge udovica i izjava povampirenog Tomislava Karamarka. Njegova tvrdnja da je borba protiv usvajanja Istanbulske konvencije jedna od posljednjih crta obrane "identiteta i opstojnosti hrvatskog naroda na kršćanskim korijenima" (a druga je, naravno, "obrambeni, Domovinski rat koji je iznjedrio slobodnu, demokratsku, parlamentarnu Hrvatsku"), dva su zaglavna kamena i friškog političkog djelovanja Udruge udovica.

Cijela ta frka oko usvajanja Istanbulske konvencije ima barem nekoliko razina. Jedna ide u isti krug trabunjanja o Zemlji kao ravnoj ploči i svijetu starom šest tisuća godina. Druga je idiotska mantra o zajedničkim zahodima ili, kako to veli bistri Ilčić, muškarcima koji će se predstavljati kao žene ne bi li im bili superiorniji u (valjda borilačkim) sportovima, a treća pak hard-core politička. Njezin je cilj, naravno, iskoristiti Istanbulsku konvenciju kao viagru koja će ukrutiti desnu, tradicionalnu ili konzervativnu Hrvatsku i penetrirati u meko tkivo današnjeg HDZ-a. Jasno je, u korist desnih prevratničkih snaga kojima "mehki" Plenković nije po volji.

Ambiciozna Maletić

I kao u brojnim drugim sličnim situacijama iz mladodemokratskoga hrvatskog političkog života, opet fascinira nepodnošljiva lakoća zaborava. Ili, možda je bolje kazati, svrzimantijaška prevrtljivost koja je – još od dana kad su partijski sekretari, kosovci i udbaši počeli lizati oltare i dokazivati svoj antikomunizam – utkana u HDZ-ov operativni sustav.

Karamarko je zaboravio da je Kolinda Grabar-Kitarović, koju je grlio i mazio kao idealnog kandidata stranke (a danas opet prigrlio kao partnericu u opanjkavanju Plenkovića), u predsjedničkoj kampanji pozivala na "ubrzanje procesa ratifikacije Istanbulske konvencije", da je "njegov HDZ" grmio kako je sramotno što Hrvatska još nije potpisala taj važan dokument "o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama" ili da su bili "kuco" kad je HDZ-ova Vlada poslala u saborsku proceduru Zakon o suzbijanju diskriminacije u kojem se kočoperi pojam "rod" te zaštita i "rodnog identiteta"... S istom onom lakoćom s kojom su se odricali pa opet veličali Tuđmana, cipelarili Sanadera kojem su svi držali vreću, pljuvali Jadranku Kosor čim joj je pulen Tomica kojeg je primila u stranku zabio bodež u leđa, kazali baj-baj i Karamarku, a sada – eto – sapunaju dasku i Plenkoviću.

Istanbulska konvencija, odnosno prijepor oko njezine ratifikacije, sve te nebuloze o rastakanju hrvatskog identitea, katoličke tradicije i sličnih trica & kučina, nemaju ama baš nikakve veze sa zaštitom žena, borbom protiv nabujalog obiteljskog nasilja, a još manje s rodnom ideologijom. Oni su, kao i šatoraška halabuka koju je zamijenila "hrvatska šutnja" namirenih, ali i potrošenih grlatih bukača, u funkciji projekta koji je najbolje odavno opisao strip-autor Tabary sa svojim Iznogudom i njegovom mantrom "želim biti kalif umjesto kalifa".

Hoće li uspjeti pučistima predvođenim Brkićem, Stierom i ambicioznom Ivanom Maletić? Možda, no ipak se čini da bi Andrej Plenković, uz podršku oporbe, koja bi izgubila svaku vjerodostojnost kad ne bi podržala ratifikaciju, iz klinča u kojem se našao morao izići kao pobjednik.

Naslovnica Zona sumraka