Mišljenja Zona sumraka

Zona sumraka

Zlatko Gall

Očajan put u tugu ili vlakom prema jugu

Istog dana portal Index je objavio dvije naizgled posve nepovezane vijesti. Jedna je govorila o novom kineskom tehnološkom čudu, superbrzom vlaku koji bi relaciju od Splita do Zagreba „spržio“ u sat i pol, a druga pak o brutalnoj stvarnosti Hrvatskih željeznica.

Riječ je o svjedočanstvu putnika vlaka kojima su snijeg i led zagorčali putovanje. No za razliku od fikcijskih zapleta „Vlaka u snijegu“ ili „Ubojstva u Orient Expressu“ te drhturenja zbog vlaka koji se zaglavio u snježnom nanosu, smrzavalo se u vlaku koji je tog dana nesmetano vozio na relaciji Varaždin - Zagreb.

Ravničarska brzina

Naime, tvrde putnici, dok je vlak „jurio“ nadrealnom super-brzinom od sedamdesetak kilometara na sat grijanje u vagonima je radilo s pola snage pa su putnici mogli kratiti vrijeme praveći snjegovića ili ledene skulpture u svojim kupeima. Dobro, snijeg je mogao uletjeti u vagone dok je vlak stajao, a nemarni putnici ostavili otvorena vrata i prozore vagona no, zaboga, na pristojnoj „sobnoj temperaturi“ koja bi zimi valjda morala biti iznad dvadeset stupnjeva, u trenu bi se otopili. Što se očito u konkretnom slučaju nije dogodilo.

Vrag će ga znati, možda je spomenuta epizoda i smišljena podvala nekog putnika kojem je dozlogrdila sporost vlaka i manjkavo grijanje no i prema službenim podacima iz HŽ-a na spomenutoj „ravničarskoj“ relaciji maksimalna brzina vlaka iznosi - osamdeset kilometara. Zašto? Pa, kako je to već uobičajeno kod nas, zbog očajnog stanja „infrastrukture“ odnosno “rekonstrukcije“ koja je u toku.

Hrvatske željeznice koje su odavno već predmet sprdnje i javnog podsmijeha tipična su „priča iz Hrvatske“. Državna nefunkcionalna tvrtka obilato se financira iz proračuna, a njeni CO i nakon golemih gubitaka ili promašenih investiranja napuštaju kancelarijsku hladovinu uz goleme otpremnine. O tome je, recimo, ne baš tako davno svjedočio skandal nakon što su mediji (naravno!) otkrili da je očajne poslovne rezultate uprava HŽ Carga skrivala od zaposlenika kojima su, uzgred rečeno, mjesecima kasnile plaće.

Zbog skandala su u javnost tada procurile i užasavajuće brojke & slova: na prugama Hrvatskih željeznica u samo je u jednom mjesecu bilo više od 80 izvanrednih događaja i smetnji pri prijevozu „što pokazuje u kakvom se stanju nalazi stabilna (ali i mobilna) infrastruktura HŽ-a“, broj ispravnih lokomotiva je upola manji od potrebnog prosjeka, kvaliteta prastarih vagona je užasna, golem je broj „zatvora pruga, parcijalno izvođenje radova nakon kojih parametri pruge postaju još nepovoljniji od onih prije početka radova“...

Zaključak je također bio posve jasan: „ove porazne ocjene dokaz su da se restrukturiranje hrvatskih željeznica nije dogodilo, ili da se u najmanju ruku vodi pogrešno zbog čega je ugroženo poslovanje tvrtki, a neposredno i tisuće radnih mjesta u hrvatskim željeznicama“.

Nepouzdani uređaji

Što se u minulih pet godina promijenilo? Očito ništa bitnoga. Još pred koju godinu precizno se izračunalo da je prosječna brzina teretnih vlakova u Hrvatskoj „vrtoglavih“ 23 kilometara na sat a putničkih 46. Pa zlobnici vele da je na more najbolje krenuti još u predsezoni kako bi bili sigurni da ćete se početkom kolovoza brčkati na nekoj od jadranskih plaža.

„Komfor“ vagona priča je za sebe jer se nisu baš mnogo promijenili od dana kad se u kupeima nutkala „indorana kokoš“ iz aluminijskih posuda i nazdravljalo domaćim vinom iz demijana, a u spavaćim kolima nudila crna kava kolokvijalno (mada s današnjih pozicija politički nekorektno) zvana „crnački znoj“.

Nefunkcionalni pružni prijelazi svako malo uzimaju nove žrtve, a neki prijelazi u čiji je kapitalni remont pred par godina ulupano silno novca već godinu kasnije su isključeni iz signalno-sigurnosnog uređaja jer su (sic!) nepouzdani.

I neki bombastično najavljivani projekti financirani europskim novcem godinama su se kiselili u bespućima domaće birokratske neozbiljnosti. Poput recimo izgradnje željezničke pruge Dugo Selo - Križevci za koju je Europa osigurala sredstva no ona su bila stopirana više od sedam godina zbog traljavih natječaja i javne nabave.

Cijela priča oko željeznice kao da je preslik scenarija neke od epizoda „Zone sumraka“ ili natjecanja u gluposti i apsurdu. Famozni „Marjan express“ koji je prije četrdesetak godina od Splita do Zagreba vozio za tadašnje pojmove pristojnih šest i kusur sati odnosno taman da kofe sa salatom i zeleni iz Podstrane još svježe stignu na Dolac, danas se čini kao obećana budućnost. Nagibni vlak je neslavno propali projekt, a vlakom prema moru ili metropoli putuju još samo neinformirani backpackeri i likovi poput televizijskog „Stipe u gostima“. Ili možda adrenalinski ovisnici i avanturisti.

Stanje s Hrvatskim željeznicama je zapravo zrcalna slika Hrvatske. Skupe i nefunkcionalne države, njenoga propalog zdravstva, upitnog školstva, mizerne socijale, potpunog beznađa i sve veće bijede u kojoj se sve većim nametima sustavno ubija svaka poduzetnička inicijativa i srozava ionako mizeran standard vlastitih građana. Pa vi onda ostajte „ovdje“.

Naslovnica Zona sumraka