Mišljenja Zona sumraka

Zona sumraka

Zaltko GALL

Čini li dobrog vjernika samo korizmena dijeta

U Hrvatskoj se dogodio kolaps neženjenja i neudavanja, kolaps institucije braka, pa crkveni obred vjenčanja traži svega 55 posto parova. Generativni kolaps je jer prosječna obitelj ima nešto više od 1,3 djeteta i četvrti kolaps su djeca opterećena razvodom i rastavom, a njih je danas u Hrvatskoj oko 200.000. I to sve u zemlji u kojoj živi – ovo se doista mora naglasiti – 86,2 posto katolika."

Citat koji sam pozajmio od teologa Dalibora Milasa ("Express", 23. veljače 2018.), koji se pak poziva na procjenu teologa i akademika prof. dr. Pere Aračića, zorno govori o još jednom od hrvatskih apsurda. Onom o posvećenosti goleme većine hrvatskih građana katoličkim vrijednostima iliti svjetonazoru te životnoj praksi koja ove navode i statističke brojke demantira.

'Lizanje oltara'

Odakle takav nerazmjer? Kako to točno dijagnosticira citirani Milas, stoga što se u Hrvatskoj "zaboravlja da je osnova svakodnevnog života zapravo kršćanska etika, a ne religija kao takva".

Još manje, naravno, ritualno "lizanje oltara" u dokazivanju nacionalno-katoličke podobnosti ili pak baš tragikomično brkanje vjerničkih priprema za slavljenje Uskrsa molitvom, slušanjem i čitanjem Božje riječi te dobrim djelima (ne samo prema "svojima", nego i prema onima "drugima" i "drugačijima") s upražnjavanjem nutricionističkih i dijetetskih savjeta u vrijeme korizmenog "skidanja kila".

Baš kao što dobrog i smjernog katolika ne određuje broj ispečenih sirnica i pituranih jaja prinijetih na uskrsni blagoslov niti pak bakalar i "nemrs" na Badnjak i Veliki petak.

Pitanje koje se bezbroj puta postavljalo glasi – odakle onda onih famoznih statističkih 86,2 posto hrvatskih katolika? Dio sasvim sigurno čine "folklorni vjernici" kojima je Crkva, baš kao i Bregovićevu ciganskom orkestru, "za vjenčanja i sprovode"; odnosno čimbenik prilično apstraktnog tradicijskog "katoličkog" identiteta vezanog manje uz kršćansku etiku, a mnogo više uz bakalar na bjanko, fritule, sirnice i ponoćku.

Drugi pak zacijelo pozamašan dio čine oni kojima je katoličanstvo nešto kao ovodobna "partijska knjižica". Jer, baš oni u čvrstom braku iz interesa s Crkvom daju alibi za glasni "zov privilegija i novca" koji je (kako to lucidno piše Dalibor Milas) "nažalost, presnažan da bi se crkveni predvodnici oslobodili njegova jarma te ponudili drugačiju viziju i kršćanstva i Hrvatske".

Nimalo ne sumnjam da će na ovom mjestu dio (potencijalnih) čitatelja bijesno zatvoriti ili baciti novine uz neizbježan komentar o još jednom "komunjarskom" tekstu koji, eto, vrijeđa vjerske osjećaje većine (zapamtimo onih statističkih 86,2 posto jer se oni uvijek potežu kao ultimativni argument) ili šuruje s Đavlom. Što je u ovoj, formalno još uvijek sekularnoj državi, ravno veleizdaji. Srećom, nisam jedini.

U sjajnom tekstu provokativnog naslova "Nakon što u deset tisuća godina bog nije uspio, možda je ateizam ostao jedini ispravan put u raj", koji će zacijelo sve markićke i ilčići doživjeti kao blasfemiju ili otvorenu uvredu, Goran Gerovac ("Večernji list", 24. veljače 2018.) piše: "Bog, doduše, nije mrtav, ali bog nije uspio. Točnije rečeno, filozofska koncepcija društvenog stošca omotanog vrhovnim autoritetom već deset tisuća godina ne daje potrebne rezultate, što ne znači da ne daje one željene. Bog u koncepcijskom smislu nije osigurao prijeko potrebnu činjenicu neotuđivog prava na mir svakog pojedinca, nego je baš on u interpretacijskom svjetlu podanika bio pokretačem i alibijem bezbrojnim krvoprolićima i drobljenju svijeta." O čemu zapravo govori Gerovac?

Proces samouništenja

Zapravo, slično onome o čemu – iz svojeg svjetonazornog kuta – o Crkvi u Hrvata piše i teolog Milas. Posebice kad primjećuje da je "hrvatska inačica navodnog univerzalnog katolicizma ponekad toliko destruktivna da se njezino djelovanje može slobodno nazvati procesom samouništenja".

Ne trebaju vam statističke brojke i slova da biste se uvjerili u opravdanost ove tvrdnje. Isključivost i netolerancija prema onima drugima i drugačijima koje se čuju i s oltara i u retorici dijela "katoličkih udruga" ne samo da vape za glasom prosvjeda (i djelovanja) Crkve i vjernika koji žive kršćansku etiku, nego, evo opet Milasove razorne dijagnoze, ideološkim i političkim opredjeljenjem Katoličke crkve gura od nje "većinu umjerenih, liberalnih i politički lijevo orijentiranih vjernika".

Gerovac pak slično retoričko pitanje postavlja mnogo šire. Univerzalno. Pa veli: "Križamo li se ili klanjamo više je gimnastički nego sadržajni princip ako doista vjerujemo u boga kao objedinitelja, kao identičnog tvorca svih nas, a ne u boga ekskluziviteta pod čijim se skutima kriju 'pravi zlikovci koji uspostavljaju pravovjernost na religijskom ili političkom planu uvodeći razlike između vjernika i otpadnika'.

Kako mogu biti vjernik, a da istovremeno ne budem i kršćanin i židov i musliman i budist, kako božju veličinu mogu spoznati u okvirima isključivosti i nepropustljivosti jedne, oskudne dogme, kako se mogu nadati spasenju unutar vlastite duše ako pritom istovremeno negiram pravo svim ne-mojim dušama da se nadaju spasu."

Kad bi se u ovo korizmeno vrijeme to isto zapitao barem dio od onih famoznih 86,2 posto naših katolika, možda bi i nama agnosticima i nevjernicima, ali i vjernicima, u ovoj "dolini suza" zvanoj Hrvatska bilo mnogo bolje.

Naslovnica Zona sumraka