Mišljenja Zona sumraka

Zona sumraka

Zlatko Gall

Sezona maškarane vanjske politike

Boks je kada puno bijelaca gleda dva crnca kako prebijaju jedan drugoga na mrtvo ime, kazao je Muhammad Ali. Sočni sarkazam ili bolno istinita doskočica velikog Alija kao da je izmišljena za najkraći mogući opis hrvatske vanjske politike. Koja se, eto, godinama mrcvari šaketajući se sa susjedima dok ju Veliki svijet gleda. Zabavljajući se ili sprdajući, nebitno je.

Boks meč sa Slovencima oko onih nesretnih desetak kašeta ribe je ušao u novu PTT fazu slanja uzajamnih prekršajnih prijava i novčanih kazni nestašnim ribarima. Koji su, posebice s ove naše strane sporne granične linije u vali, povjerovali da će im država čuvati leđa. Malo sutra.

Ne samo stoga što se od prvotnjeg poticanja ribarenja na starim koordinatama i „poštama“ usred Savudrijske vale, od tvrdnje da će se kazne podmiriti iz proračuna došlo samo do obećanja o „osiguravanju pravne pomoći“, već i zbog poslovične kilavosti hrvatske diplomacije. A ona je, da parafraziram velikog Arsena, „neokrznuta talentom“.

'Like' iz Amerike

I tako su ga, kako god da se završi priča o kaznama, istarski ribari naivci sigurno popušili. Pa im, kako to veli i njihov slovenski odvjetnik kojeg je pronašao ministar Bošnjaković, nije baš preporučljivo s osobnom ili putovnicom u džepu ući u Sloveniju. Možda to isto vrijedi i za slovenske ribare na putu u Hrvatsku, no, ruku na srce, na tu kartu ne bih stavio novce.

Uostalom, piranske ribare zabole ona stvar za prelazak granice prije početka ljetne turističke sezone, a u međuvremenu mogu mirne duše kao „svoji na svome“ ribariti u pratnji jakih slovenskih pomorskih snaga pjevušeći, s punim pravom, da im i na moru kao i na planinama (recimo na Svetoj Geri) „sončence sije“.

Moj pokojni prijatelj Dražen Vrdoljak svojevremeno je smislio sintagmu Srb-Hrv kao ironičnu kovanicu po uzoru na američki Tex-Mex kojom bi opisao bratimljenje beogradskih i zagrebačkih rockera i novovalaca.

Danas pak toj sintagmi novi život daju Srb-Hrv predsjednici Aleksandar Vučić i Kolinda Grabar-Kitarović. Potonja je, zna se, Vučića pozvala u službeni posjet, što je on, džentlemenski, objeručke prihvatio.

A oni „belosvetski“ gledatelji koji pomno prate šamaranje i niske udarce u balkanskom ringu, s veseljem pozdravili. Za razliku, recimo, od naše Vlade koja je odlučila predsjednici koja već mjesecima skuplja poene za predstojeći mandat pljuskanjem Plenkovićeve družine, natrljati nos priopćenjem kako „ustrajnosti hrvatske strane u rješavanju otvorenih pitanja s ciljem poboljšanja bilateralnih odnosa, ne pridonose postupci srbijanske strane, poput propagandističke i manipulativne izložbe o Jasenovcu postavljene 25. siječnja 2018. godine u UN-u“. Stoga, vele, „u toj perspektivi gledamo i procjenu pravog trenutka za susrete visokih dužnosnika“.

Hoće li se zbog Vučića Plenković zaratiti s ambicioznom predsjednicom koja lovi drugi mandat i, kao i uvijek, simpatije Amera? Kaj god.

Jer čim je stigao „like“ iz Američkog veleposlanstva, zavladala je utiha. Čak je i Milijan Brkić najavljeni posjet komentirao riječima „Srbija je naša prijateljska i susjedna zemlja“. Zaključivši da je „Gospodin Vučić u povijesti imao određena iskakanja s puta, malo je bio zalutao, ali vrijeme (je) da svi spustimo loptu, (...) te da se prestanemo baviti prošlošću“.

Vauuu! Kakva čudesna pretvorba borbenog Vase u koncilijantnog „Bacy“. Doduše, hrvatska je politika puna likova koji su „u povijesti imali određena iskakanja s puta i malo zalutali“ da bi na kraju, od generala JNA, udbinih denuncijanata i visokih partijskih dužnosnika ipak postali „pravi domoljubi“. Pače, Hrvati od formata. Čak i Očevi nacije.

Do kraja meča

Zar je onda čudno da se i predsjednica u pred-predizbornoj ognjici i žarkoj želji da postane nešto više od „koke“ u lovu na selfije s globalnim političkim celebovima malko zaigrala i „korigirala“?

Iako je i sama prije koji mjesec Vučićev najavljeni posjet nazvala nemogućim dok se postavlja spomenik majoru Tepiću, tom „poslednjem narodnom heroju Jugoslavije i prvom heroju Republike Srpske“?

Ili dok ministar Vulin „čačka mečku“ dižući kad god može paru susjedima budalaštinama, huškačkim izjavama ili „projektima“ poput mitomanske izložbe o Jasenovcu usred New Yorka.

Što se to promijenilo da je tajming za Vučićev novi susret s predsjednicom tako dobro pogođen? Pa možda samo jedno: vrijeme je od maškara i maski. A već su ih svi navukli. I srbijanski svrzimantijaški predsjednik i ministar Dačić, baš kao i gospođa Grabar-Kitarović i Andrej Plenković.

Naravno, i drčni Vaso, i utihli bukači iz šatora u Savskoj, Dražini i Nedićevi sljedbenici i koljači prerušeni u srbijanske antifašiste i borce za slobodu, kao i domaći ustašofili s krinkom povjesničara.

Dokle? Do Pokladnog utorka i korizme? Ne, već do kraja grotesknog meča i zaključnog lupanja u gong čim jave da su borci u ringu blagopočivajući.

Naslovnica Zona sumraka