Mišljenja Zona sumraka

Zona sumraka

Zlatko Gall

Treba odabrati - kava na Stradunu ili pizzeta na Žnjanu

Tamo nekih sedamdesetih dok se radeći preko Student servisa (a u mom slučaju i piskarajući nešto u novinama) moglo skucati štogod novca, gotovo svakog sam ljeta odlazio na koji tjedan u London. I letio najjeftinijim čarterima „Avio-Genexa“ koji su jednom tjedno letjeli iz Dubrovnika.

Truckanje starim „tupoljevima“, čak i kad uletite u oluju iznad La Manchea, bilo je najmanje neugodno iskustvo putovanja. Jer, pravi problem bi nastao kad biste na povratku negdje iza ponoći sletjeli na Čilipe i ostali „blokirani“ do jutra i ukazanja nekog prijevoza do Dubrovnika.

Pa nemojte dolazit

Na pitanje zašto je tome tako nikad nisam dobio odgovor, a svaki pokušaj prosvjeda završio bi lakonskim odgovorom s druge strane šaltera: „Kaco, pa onda ne dolazite u Dubrovnik!“.

Četrdesetak godina kasnije isti bi odgovor dao svima koji svakog ljeta, pa i ovog, grintaju zašto na Stradunu capuccino košta pedeset kuna, zašto je na Pilama uvijek golema gužva a taksi skuplji od „kajgane svetog Petra“. Zato jer se to u Dubrovniku može. Zato jer ima onih koji to žele i mogu platiti. I - kraj priče. Uostalom, uvijek postoji izbor: nemojte tamo otputovati!

Famozna kava na Stradunu, kad se bolje razmisli, lakmus je na kojem se precizno iščitava naš odnos prema turizmu.

Naravno, i neinventivnost domaćih medija jer „kava u Dubrovniku“ jednako je otrcano opće mjesto kao i picigin na Bačvicama, „senzacija“ o nanosima snijega usred zime u Gorskom kotaru, zgražanje nad kolovoškim gužvama na autocestama ili čuđenje o nekoj novoj Kerumovoj verbalnoj diareji i prostaklucima.

Kad se samo malo površinskim kopom razgrne nanos tekstova, televizijskih priloga ili „vijesti“ o domaćem turizmu (naravno, čast izuzecima poput kolegice Ružice Mikačić) odmah ćete uočiti dva posve različita tumačenja „fenomena hrvatskog turizma“. Nije samo riječ o Dubrovniku, iako je on pravi školski slučaj bipolarnosti.

Na jednoj strani je, recimo, „kurčenje“ brojem noćenja, dolaskom turističkih hordi koje iscure iz kruzera, falših ili pravih selebova te filmskih ekipa, a s druge zgražanje zbog vrtoglavih cijena na Stradunu, opustjelog Grada pretvorenog u kulisu, neodrživog razvoja pričepljenog stotinama tisuća gostiju i vječitih svađa oko zidina i Srđa.

Ni drugamo nije drugačije. Na Korčuli koja je svojim gastronomskim uzletom postala otkriće mnogima koji tamo i na Pelješac bježe iz napučenog Dubrovnika ili pak sve češće dolaze na eno-gastro izlete, već se čuje rogoborenje i strah od „turističke okupacije“. Baš kao i u Zadru ili u Šibeniku koji je od grada čamotinje postao sve omiljenija destinacija.

Ne doduše još za potkoženu družinu koja bi svaku večer sjedila kod Rudija u „Pelegriniju“, već prvenstveno za „backpackere“ koje privlači „mala spiza“, obnovljene tvrđave i sjajni koncerti neumornog Mate Škugora.

U Splitu odavno već postoje dvije sučeljene i posvađane strane: jedni koji drže da je turizam, koji se ničim izazvan dogodio, mana s neba zbog koje se vrijedi iseliti iz stana i preseliti u garažu ili kod rođaka na selo, te drugi kojima silni apartmani u povijesnoj jezgri, kruzeri i cjelodnevni turistički šušur ozbiljno idu na živce.

Tko je u pravu? I jedni i drugi. Postoji li pak neka treća opcija koja bi pomirila suprostavljene stavove? U zemlji poput Hrvatske - brutalno iskreno rečeno - nema!

Održivi turistički razvoj koji podrazumijeva i poljoprivredu - posebice male poduzetnike iz OPG-ova - u funkciji turizma, te pametno i odgovorno upravljanje turističkim (prirodnim) resursima, oprez koji išće komercijalizacija prostora u povijesnim jezgrama... i cijeli paket sličnih mjera o kojima ćete se naslušati na svakom seminaru, „workshopu“, konferenciji u organizaciji ministarstva turizma ili turističkih zajednica, visokoumnom predavanju... apsolutno nikakve veze nemaju sa stvarnim životom.

Komedija od Hvara

Naravno, onim u Hrvatskoj. Tamo gdje se PDV diže u zadnji čas kad su već formirane i oglašene cijene u hotelima, gdje je nemoguće poslovati po zakonu a imati svježe namirnice i ribu, gdje u lovu u mutnome dobro prolaze samo sezonske falše konobe i fast-foodovi s krilaticom „take money and run“, gdje se ne razumije da potkoženom gostu osim sunca, mora i klimatizirane hotelske sobe valja dati još i obilatu dozu dodatnih sadržaja primjerenih njegovu „lifestyleu“ i novčaniku...

Tamo gdje se i dalje hrvaju vizije cjelogodišnjeg i stvarnost sezonskog turizma a ekskluzivno i elitno tuče s masovnim i konfekcijskim. Najočitije u Hvaru - gradu u kojem zimi ne radi ni jedan restoran a ljeti se neumjereno „partija“ - ili Opatiji u kojoj i usred sezone vlada penzionerski mir.

Zato, neka je kave na Stradunu za pedeset kuna. Jer „kaco, zar morate tamo otputovati“.

Naslovnica Zona sumraka