Mišljenja Zona sumraka

Zona sumraka

Zlatko GALL

Hod za pravo na život Marka Perkovića

Premda su ih ispod radara u nedjelju gurnuli izbori, dvije teme iliti događanja koja su im prethodila zaslužila su posebnu pažnju: "Hod za život" i "slučaj Thompson".

Želi li netko – čak i kad nema ekonomskih uvjeta ni za kanarinca u ćibi – imati desetero djece, uzdizati majčinstvo kao vrhunaravno dostignuće i jedinu ovozemaljsku zadaću žene ili pak biti apsolutno protiv pobačaja, njegova je osobna stvar. Koja, naravno, kao uredno prijavljen nenasilan "hod" ili "marš" može postati i javna činjenica.

Prosvjedi ili kontraprosvjedi – čak i kad se bave "kontroverznim" temama oko kojih je drastično podijeljeno društvo – također su dio paketa slobode mišljenja, govora i temeljnih ljudskih prava. Ako su, naravno, u skladu sa zakonskim i civilizacijskim normama.
Poruka biračima
No u slučaju organiziranja "Hoda za život" na dan izborne šutnje, to sigurno nije bio slučaj. Pa ma kako se pokušalo zapakirati marširanje ulicama Zagreba i Splita, "hod za život" je bio eksplicitni politički i svjetonazorni čin. Kojim se – ponavljam, na dan izborne šutnje – jasno slala poruka biračima.

Pravi naputak za koga – i koje "vrijednosti" – sutradan glasati. Naravno, za one koji su se usred kampanje fotografirali s golemim križem oko vrata, za one koji su molitvene diverzante pred klinikama za pobačaj usisali u svoj politički program, koji su "pro choice" aktiviste, ali i sve druge i drugačije, nazivali neprijateljima Hrvatske...

Jer lokalni izbori ama baš nigdje nisu bili baš "lokalni". Najmanje u Zagrebu, gdje su se Bruna Esih i njezina škvadra čak i javno očitovali kao svjetonazorna desničarska družina koju zagrebačka komunala zanima samo u kontekstu ukidanja imena mrskog im Maršala zagrebačkom "kazališnom trgu".

"Slučaj Thompson", koji je potaknula mariborska zabrana nastupa hrvatskog pjevača, nema izravne veze s izborima, ali ima s hrvatskom – unutarnjom i vanjskom – politikom. Zabrana nastupa Thompsonu je – kako god je mjerili – prvorazredna politikantska svinjarija.

Ne samo zato jer za nju nema nikakvog uporišta – konačno na njegovim inozemnim koncertima nikad do sada nije bilo divljanja i nasilja kao na navijačkim okukama kad na njih dolete "plavi" ili neki drugi "dečki" – a čak i kad bi se na koncertu dogodio neki izgred, izvikivanje utuživih poruka ili isticanje zabranjenih simbola, tu su i policija i zakonom obvezatni redari.

Potez slovenskih vlasti naprosto je proziran politikantski čin. U suštini i tragikomičan baš kao što je to svojedobno bila i zabrana nastupa Thompsona u pulskoj Areni s redikuloznim obrazloženjem da njegovi koncerti niskom estetskom razinom ne pripadaju u taj sankrosanktni prostor kulture. Za razliku, valjda, od pevaljki i estradnih humpa-cumpala koja su tamo uredno nastupala. Baš kao i Ceca u Mariboru.

Otvorena provokacija

A onda je došla reakcija s hrvatske strane koja je najavila uključivanje diplomacije; jednako redikulozna i politikantska kao i slovenska zabrana. Thompson je u cijeloj toj sprdnji od diplomacije istodobno i kolateralna žrtva – jer uskratili su mu legitimnu zaradu – i profiter.

Ovo potonje, naravno, za domaću uporabu. Jer, kad se hrvatska diplomacija zauzela za njegov "slučaj", kad su predsjednica države – od koje je u jednom intervjuu zatražio pomoć – generali, biskupi usred Lourdesa zapjevali njegovu "Lijepa li si", nije to bio tek drčni odgovor "tamo nekim Slovencima, koji nas hebu kad god stignu", već nova potvrda Marka Perkovića kao nacionalne domoljubne ikone.

S čijim su pjesmama, uzgred rečeno, Hasanbegović, Bujanac i društvo, slaveći dobar rezultat Brune Esih, nakon zagrebačkih izbora čekali zoru.

To što je predsjednica jedne države članice Europske unije iz punog grla pjevala pjesmu u kojoj se simbolično "posvaja" Herceg-Bosna, odnosno prostor susjedne države, zabole vrle diplomate "ona stvar".

Naravno, da se dogodilo suprotno, pa da je, recimo, neki slovenski političar zapjevao kakvu pjesmu o Kekecu koji se šeta ili pliva "deželom" u kojoj je cijela Savudrijska vala, stvari bi izgledale drugačije. Bila bi to, naime, otvorena provokacija.

S dva tjedna do drugog kruga lokalnih izbora možda će obje spomenute teme otprhnuti na marginu. Ili u zaborav. Ali, nikad ne reci nikad. Možda baš one ili nešto slično "procuri" koji dan prije izbora kao podsjetnik tko je tu svjetonazorno podobni "good guy", a tko "bedara". Iliti, u zagrebačkom slučaju, "bad bad girl".

Naslovnica Zona sumraka