Mišljenja Zona sumraka

Zona sumraka

Zlatko GALL

Nova ili kilava ljevica

Prije negoli je dobila priliku da išta ozbiljnije kaže, a kamoli poduzme, nova je stranka dočekana 'na nož'. Zašto? Pa zato što je ljevica. I gle apsurda: napadi su postali najozbiljniji argument u korist njezina osnivanja

Tjednima već troši se i pljuvačka i tinta u besmislenoj raspravi - ima li Nova ljevica smisla? Kakvo idiotsko pitanje! Ne samo stoga što u ovoj zemlji ama baš ništa više nema smisla, nego što se, uz plenkovićevski podignute obrve dubokog čuđenja, ama baš nitko nije zapitao imaju li ikakva smisla postojeće frakcije pravaških jednostaničnih organizama, hrpetina braniteljskih udruga, Markićkini katolibani, sindikati, stotine parazitskih agencija uzgojenih na koruptivnoj budžetskoj sisi ili - molit ću lijepo - Živi zid s novim frakcijama i „principijelni“ Most. Koji su, budući da su jašući na valu populističkih laprdanja i šupljih obećanja prešli izborni prag, sada kao - nešto važni...

Poput psihijatra koji je, kad su moralna načela u pitanju, „malo neodlučan ili možda nije“, zubara koji sređuje državnu upravu ili egomanijaka čija su nebulozna javljanja u Saboru i najokorjelije liberale natjerali da zazovu ponovo uvođenje verbalnog delikta.

U potrazi za smislom

Uostalom, nije li drsko pitati (se) ima li Nova ljevica ikakva smisla u zemlji u kojoj je javna televizija financirana pretplatničkom otimačinom istoznačnica za srozavanje svih mogućih profesionalnih standarda, bizarnih pogodovanja i skandala, netolerancije i primitivizma, ekonomija pak popis neostvarivih želja i floskula, porezna politika kao da ju je pisala ekipa iz Montyja Pythona ili News Bara, a dvije vodeće stranke jednojajčani blizanci rođeni samo zato što, rekli bi zlobnici, nije bilo ultrazvučne dijagnostike.

Pitati se ima li Nova ljevica ikakva smisla u zemlji u kojoj ljevice uopće nema, a socijaldemokracija u SDP-u postoji samo kao vic ili pak nazivati družinu sastavljenu od uljuđenih (da ne kažem salonskih) aktivista ekstremnom, još je veća bedastoća.

Kao da će već sutra Markovina, Zoran Pusić, Rada Borić i družina podići šator pred Ministarstvom pravosuđa tražeći uvođenje pokretnog prijekog suda i strijeljanje Hasanbegovićevih istomišljenika, uz zborno pjevanje „Internacionale“ krenuti u pohod na Kaptol ili pak s udarnim revolucionarnim trojkama naoružanim plinskim bocama i kanistrima benzina (Inina, naravno) organizirati sačekuše za političke suparnike...

No, eto, i prije negoli je dobila priliku da išta ozbiljnije kaže, a kamoli poduzme, nova je stranka dočekana „na nož“. Zašto? Pa zato što je ljevica. Te je - pokazale su to hrpetine objavljenih tekstova i komentara, zlobnih opanjkavanja ili bjelodanih laži - samim tima nepoželjna, antihrvatska, srbofilna i projugoslavenska. I gle apsurda: kible dreka koje su izlivene po novoj stranci postale su ozbiljan argument u korist njezina osnivanja.

Kao najbolja moguća potvrda teza koje je iznio Dragan Markovina, predsjednik Nove ljevice, i ispravnosti dijagnoze koja veli da je u protekle tri godine „hrvatsko društvo u tolikoj mjeri otklizalo udesno da atmosfera sve više podsjeća na onu iz devedesetih godina.

Pojednostavljeno govoreći, došli smo do zida, tj. do točke u kojoj se pokazalo kako isključivi individualni javni angažman, kao i angažman putem aktivističkih kampanja i udruga civilnog društva više naprosto nije dovoljan za usmjeravanje društvenih procesa“.

Dodavši još jednu vraški točnu ocjenu: „Kako je u istom razdoblju došlo do povlačenja institucionalne ljevice s istinski lijevih pozicija, na tom se dijelu političkog spektra otvorio ogroman ispražnjen prostor, koji je vapio za tim da ga netko popuni. Izlišno je i napominjati kako vjerujemo da je Nova ljevica to u stanju, jer da u to ne vjerujemo, ne bismo se toga ni prihvatili.“

Apatija i aktivizam

Hoće li Nova ljevica biti u stanju išta promijeniti? Pa recimo da im šanse za to nisu baš bajne. S jedne strane doduše apsolutno stoji da su sve tri vodeće stranke daleko od svakog metaforičkog brzaca ili bujice već prije nalik tihoj i mirnoj vodi.

Ne od one vrste koja „brege dere“, već prije stajaćice koja se polako i sigurno pretvara u močvaru. Idealnu za parazite svih vrsta. Tome su naravno obilato kumovali i njihovi čelnici jer je - narodski slikovito rečeno - u percepciji javnosti sve više Plenković „bez jaja“, Petrov „bez obraza“, a Bernardić - bez talenta.

Ne treba stoga biti Baba Vanga pa predvidjeti da će spomenuto stanje u glavnoj političkoj matici dovesti do sve veće apstinencije od politike, odnosno da će očajna izlaznost hrvatskih glasača s prošlih izbora (podsjetimo: 52,59 posto) na predstojećim lokalnim izborima biti još manja.

Oni će, uzgred rečeno, biti i pravi test može li Nova ljevica iz aktivističkog (i akademskog) kruga dobaciti do lokalnih glasača baš kao što će, recimo, pokazati je li Most selidbom iz „lokalnog“ na „nacionalno“ političko tržište izgubio izvornu glasačku bazu.

Posljednjih godina se pokazalo da je doskok od lokalnog ili „svjetonazornog“ aktivizma do značajnije političke uloge itekako moguć. Pokazao je to primjer Mosta, Živog zida ili pak Markićkinih aktivista. Može li Nova ljevica iskoristiti taj trend?

Pa da recimo, boreći se za rođenu djecu onako kako se Željkica Markić zalaže za „nerođenu“, za prava seksualnih i svih drugih manjina ili sekularnu državu, dobije kredit i glasove kod one famozne (nikad statistički i na izborima dokazane) „tihe manjine“? Ma koliko da navijam da se baš to dogodi i apsolutno opravda postojanje Nove ljevice, nekako mi se i to čini ne baš lako izvedivim.

Za razliku od katolibanskih aktivista, Nova ljevica nema logističku podršku tako moćne institucije kao što je Katolička crkva niti pak „bojovnu pesnicu“ turbo desničarskih siledžija te njima sklonih medija ili komentatora čak i u naizgled „nepristranim“ mainstream novinama.

Za razliku pak od Živog zida ili „pernaroida“ svih vrsta svojevrsni „akademizam“ ili „ozbiljnost“ Nove ljevice (baš kao i Pametnog) nije zavodljivi populistički mamac za najšire gologuze, prevarene i opljačkane mase. Za glasače kojima je „pun kua“ ideologija, političara i bilo čega zahtjevnijeg od jeftinog slogana na tragu tinejdžerskog „želim sve i želim odmah“. Ili pernarovske nepodnošljive lakoće laprdanja.

Uteći s margine

Zagovaratelji ili članovi Nove ljevice u trenu će na ovo odgovoriti tvrdnjom da nisu salonski akademski ljevičari, već na terenu potvrđeni aktivisti. To naravno stoji, no riječ je o aktivizmu koji - nažalost - nikad nije mobilizirao šire mase niti pak polučio željeni konačni cilj. Čak ni u slučaju kurikularne reforme ili onih silnih kulturnjačkih peticija za opoziv ministra Hasanbegovića.

U prvom javnom istupanju nakon utemeljenja stranke Dragan Markovina je, kaneći pojasniti zašto su „novi ljevičari“ uopće ušli u politiku, zaključio da je to „jedini način na koji će građani prestati razumijevati politiku kao nešto dubinski iskvareno i kao sustav koji treba s populističkih pozicija potpuno rušiti“.

I naravno da je u pravu. Teoretski, naravno. Jer praksa, nažalost, veli da se Nova ljevica obraća „publici“ koja zapravo ne postoji. „Radništvu“ koje će se u trenu prodati za stotinjak kuna povišice ili božićni bon, sindikatima kojima je borba za prava članstva zadnja rupa na nagodbenjačkoj svirali, navijačkom puku kojem je pun kufer i Mamića i Šukera, a puno grlo „za dom spremni“ ili pak „lijevoj inteligenciji“ kojoj na kraj pameti nije odustati od svojih sinekurčina zbog tamo nekog javnog „suprotstavljanja dominantnim narativima“.

Osnivanje Nove ljevice zbog tog i takvog „stanja na terenu“ ima smisla, ali čini mi se ne i mnogo izgleda za preskakanje plota koji dijeli egzotične marginalce i stvarnu političku snagu. A tako bih volio da nisam u pravu...

Naslovnica Zona sumraka