Mišljenja Zona sumraka

Zona sumraka

Zlatko Gall

Oba su pala

ZONA SUMRAKA
Plenkovićeva pobjeda čini se kao dobra vijest za obje vodeće stranke. Za HDZ je pobjeda (možda) navještenje temeljitije promjene čvrstim sidrenjem u europeiziranom desnom centru, a za SDP porazom iznuđena demisija Zorana Milanovića, okorjelog recidivista, koji od svojih poraza i rijetkih pobjeda nije naučio ama baš ništa

Tko je prije pola godine mogao zamisliti da će tog znakovitog i kobnog 11. rujna obojica pasti. Doduše Karamarko je već nekoliko mjeseci bivši, no uvjerljivom izbornom pobjedom nad SDP-om, HDZ Andreja Plenkovića „karamarkovsku fazu“ stranke i službeno je upokojio. A onda, onako usput,Zorana Milanovića kao apsolutnoga gubitnika izbora, prisilio na ostavku.

Na prvu Plenkovićeva pobjeda čini se kao dobra vijest za obje stranke, ali i za hrvatsku političku scenu. Za HDZ, koji je umjerenom retorikom u kampanji Plenković ušminkao i udaljio od bukačkog Karamarkova desničarenja i očijukanja s ljutom desnicom, pobjeda je navještenje (možda) i temeljitije promjene čvrstim sidrenjem u europeiziranom desnom centru.

Poraz kao nova šansa

Ma koliko to djelovalo apsurdno, nije loša ni za SDP, u kojemu se, s Milanovićem na čelu, već duže osjeća zamor stranačkog (ali i glasačkog) materijala. Zbog čega je, uostalom, i izgubio ove izbore. Ovu potonju tvrdnju vrijedi detaljnije elaborirati. Izborna baza SDP-a je iz godine u godinu sve starija pa se veli da je gotovo trećina „izborne baze“ umirovljenička. SDP je predugo bez novih lica, mladih snaga, „lijevih“ intelektualaca koji bježe u stranke i grupacije koje se ne srame socijaldemokratskih ideja te bez svježe krvi, što je krimen koji bez dvojenja treba pripisati samom Milanoviću.

Baš kao i posve krive političke procjene o koaliranju s HSS-om koje je na liste dovelo i Jambu te prigodno „desničarenje“ i uvlačenje ekipi iz Savske. Čime je od SDP-a udaljio i dio nekoć odanih starih simpatizera. No, što je možda najvažnije, Milanoviću je glave došla i trajna nezainteresiranost za konkretne socijalne teme koje su - doduše obilato zamotane u populizam - sklepotini oko Živog zida ovog puta donijele hrpu saborskih mandata. I glasove mladih.
Najavljeni odlazak Zorana Milanovića - koji je nakon izbornog neuspjeha trebao biti neopoziva ostavka - za SDP bi stoga morao biti prava blagovijest.

Ne samo zato što je izgubio izbore koje je lako mogao dobiti, već stoga što je okorjeli „recidivist“. Političar koji ama baš ništa nije naučio iz dosadašnjih (rijetkih) pobjeda i (mnogo češćih) poraza. Jer se i na ovim izborima ponašao navlas isto kao i 2007. u vrijeme nadmetanja sa Sanaderom, kad je također krivim političkim procjenama, famoznom “pišit-ću, kakit-ću“ kalkulacijom o kandidatu za premijera (da li on sam ili Ljubo Jurčić), izgubio već dobivene izbore.
Da je šutio, možda bi ih i dobio, no to je naravno nemoguće. Konačno i njegova aktualna najava odlaska nije prošla bez besmislenog bahaćenja i još besmislenijeg garda „frajera“ koji, eto, ne želi čestitati izbornom pobjedniku dok se hadezeovci ne ispričaju zbog objeda u kampanji. U toj istoj kampanji u kojoj se on sam srozao na razinu primitivnog šovinističkoga govora mržnje.

Preferencijalna pouka

Jedan od zanimljivijih aspekata izbora bili su preferencijski glasovi. Odnosno njihova - za predstojeći politički život - znakovita pouka. Kako recimo protumačiti da je unatoč lošim rezultatima stranke Milanović dobio najveći broj preferencijskih glasova, odnosno čak devet tisuća glasova više od Andreja Plenkovića?

Jedno od brzopoteznih tumačenja može biti da je glasačko tijelo SDP-a (bez obzira na očiti pad broja simpatizera) ipak čvrsto uz predsjednika stranke, odnosno da je SDP (ili članstvo koje je preostalo u njemu) temeljito „pacifizirano“, bez unutarstranačke oporbe velikom šefu.

Što će, naravno, biti problem kod izbora novog predsjednika stranke. Naime, iako je prerano spekulirati jer se do izbora može dogoditi i povratak „otpisanih“ buntovnika koji se nisu našli na izbornim listama, preferencijski glasovi esdepeovaca pokazali su da nakon šefa najveću podršku imaju njegovi vjerni suradnici: Siniša Hajdaš Dončić, Milanka Opačić, Boris Lalovac i Ranko Ostojić.

Dakle da je možda izgledna situacija u SDP-u - milanovićevski kontinuitet. Što bi to značilo, ne treba posebno govoriti.

Kod HDZ-a je čista suprotnost. Plenković je - kako to u toj stranci već biva - kao jedini kandidat za predsjednika (baš kao i Karamarko prije njega) dobio apsolutnu podršku, no preferencijski glasači HDZ-a su unatoč pozicioniranju na samom dnu liste u Sabor doveli i Milijana Brkića i Milana Kujundžića.

Kad bi se sudilo po preferencijskim glasovima, možda bi se moglo kazati da će svaki hadezeovac uvijek - baš poput tipičnog navijača s okuke koji je do smrti vjeran svom klubu - glasati za stranku, no da Plenkoviću tek predstoji pravi posao „perestrojke“. Pa i „umivanja“ Hasanbegovića, Culeja, Đakića, Kujundžića... odnosno pridobivanje na svoju stranu Milijana Brkića.

Koji je, uzgred rečeno, u kampanji odustao od turbodesničarenja, priča o lustraciji i ostalih omiljenih „topika“ iz Karamarkova repertoara.

Plenković je već treću rundu - nakon unutarstranačkih i parlamentarnih izbora te čišćenjem izborne liste - upisao na svoj konto, no novi ispiti u meču koji traje koliko i ogledi u profi-boksu tek su pred njima. Najprije u pregovorima i odgovoru na ultimatum Mosta, a onda u sastavljanju nove Vlade u kojoj se, želi li učiniti korak naprijed, ne bi smjele naći face iz Karamarkova ideološkog zdruga i korupcijskim aferama zaprljani igrači.

Klimava mostogradnja

Prvi i najveći izazov je, naravno, sastavljanje Vlade koja se - prema onim „odokativnim“ procjenama na prvu - ne može formirati bez Mostovih 13 mandata. Naravno, u optjecaju su i druge brojne kombinacije u kojima je dio ad hoc koalicije oko Živog zida koja se, čini se, naočigled dezintegrira odmah nakon izbora, HNS, HSS, manjinci... a možda i IDS ako mu HDZ obeća dovršetak „ipsilona“ i „decentralizaciju“ Istre.

Naravno, u slučaju da Petrov i društvo ne odustanu od svojih ultimatuma. Odnosno ako HDZ ponovno pred „mostovcima“ ne skine gaće. A zahtjevi Mosta su - kako se šuška - doista maksimalistički: mjesto predsjednika Sabora i povratak svih „stručnjaka“ na njihova stara ministarska mjesta. Zašto? Zato što drže da su samo oni „moralna vertikala“, jedini pošteni, principijelni i jamstvo za reforme. Ako je doista tako, radije bih takav Most vidio kao korektora u konstruktivnoj oporbi negoli u Vladi u kojoj - nemojmo se lagati - svojim populizmom i ponašanjem uvrijeđene frajle, prije mogu biti kočnica negoli lubrikant reformskih zaokreta. Od kojih, nekako sam uvjeren, tko god sastavio Vladu, odnosno kako god ona izgledala, neće biti baš ništa.
I za kraj možda ono ultimativno pitanje: valja li rezultatom izbora biti zadovoljan? Odgovor će se naravno znati kad (ili, bolje je kazati - ako) se sastavi nova Vlada, no neki su pozitivni rezultati ipak neupitni. Poput apsolutnog podbačaja „ljute desnice“ i likova koje je redovno udomljavala emisija dilera kokaina, ali i odlaska (ili najave potpunog marginaliziranja) odavno potrošenih i zapravo ražalovanih političkih kadrova.

Od Stipe Mesića, Radomira Čačića, Ivana Šukera pa do Branimira Glavaša, Milana Bandića i Ive Baldasara. Za kojeg je glasalo manje birača negoli je obitelji likova koje je uposlio u „banovini“.

Naslovnica Zona sumraka