Mišljenja Zona sumraka

Zona sumraka

Zlatko Gall

Velika koalicija ili mala pamet

Velike koalicije HDZ-a sa SDP-om, odnosno Narodnom koalicijom, neće biti – kategoričan je ovih dana Andrej Plenković. Naime, kazao je, izbori nisu zato da "na kraju vodimo dogovornu politiku u Hrvatskom saboru". Ma nemoj...

Kao da Sabor nije bio, nije i da to i dalje neće biti – političko veliko trgovište, a HDZ i SDP, ti arhetipski suparnici pa i otvoreni neprijatelji, "trgovačka poduzeća b.o.o." (dakle – bez osobne odgovornosti) koja su i pri izboru ustavnih sudaca pokazala dirljivo zajedništvo i bratsku suradnju. I zato, gospodine Plenkoviću, nikad ne reci nikad. O onoj narodskoj pouci o loncu i poklopcu, i da se ne govori.

Evo, dakle, opet pitanja koje sam postavio i prije prošlih izbora a, naravno, glasi – je li velika koalicija moguća?
Odnosno bi li ona bila najveće zlo koje može zadesiti hrvatsku političku scenu i njezinu krhku demokraciju?

Zaboravi ako možeš

Nakon katastrofalnog iskustva s Mostom i HDZ-om, dao bih se kladiti da nije. Ne, naravno, zato što mislim da bi se ekipe s Trga žrtava fašizma i Iblerova trga brzo prizvale pameti i zdušno krenule s reformama na dobrobit građana Hrvatske kojima je pun kufer dosadašnjeg "strmopizda".

Naime, uvjeren sam da katastrofalan učinak prošle Vlade – ali i siguran sunovrat bilo kakvog i bilo čijeg novog pakta s "pišit-ću-kakit-ću" nakupinom amatera i blefera iz Mosta – ama baš nitko i ništa ne može nadmašiti. Čak ni združene snage HDZ-a i SDP-a.

Netko će toga 11. rujna sigurno dati svoj glas malima poput stranke Pametno – koja je, da je doista pameti, svojim prijedlozima reforme javne uprave i područne samouprave ili stavom o vjeronauku u školama zaslužila ulazak u Sabor – no i na ovim će se izborima birati "manje zlo", a ne stranka ili koalicija koja je izbornim programom osvojila povjerenje građana.

Vjerovati da će se fatalnog 11. rujna dogoditi da oba naša politička nebodera-blizanca padnu, doista mogu samo naivci. Jer mada se svi nešto trse u prvi plan staviti ekonomska pitanja, oporavak i uzlet gospodarstva i povećanje standarda građana, nema ozbiljnog ekonomskog analitičara koji nije u stranačkim "gospodarskim programima" našao tek hrpetinu šupljih fraza i popis neostvarivih želja.

Drugim riječima kazano, i na ovim će izborima svatko glasati za "svoje". Milanović možda na svoju stranu dobije po kojeg zabludjelog "srednjostrujaša", a Plenković vrati štogod od izgubljenih glasova razočaranih "pristojnih hadezeovaca", no u suštini bit će to business as usual. Izbori u kojima će Bleiburg i Jasenovac, odnos prema ustaškom pozdravu te "svjetonazorna pitanja", opet biti cement koji će trajno podijeljeno glasačko tijelo vezati uz jedan ili drugi blok.

Velika koalicija možda bi takva pitanja gurnula u drugi plan. Još bolje – na marginu, tamo gdje obitavaju redikulozne minorne ustašofilne strančice i jednostanični desničarski organizmi. Koji se, očito je po broju "pravaša", i dalje razmnažaju poprečnom diobom.

Brak dviju velikih stranaka iz golog interesa – pa ma kako kratkotrajan bio – imao bi potom barem jedan siguran pozitivan efekt. Iz igre bi izbacio hrpetinu malih trgovačkih strančica koje preživljavaju isključivo političkim kramarenjem, odnosno zbog svoga kameleonskog karaktera. Jer su željeni utegić na vagi, jer su biološke otopine koje se lijepe za svaku podlogu.

Sumrak demokracije?

Postoji, naravno, mali milijun razloga protiv velike (postizborne) koalicije. Mnogi – poput Ivana Puljka iz stranke Pametno – s pravom ne vjeruju da su stranke koje su godinama bježale od reformi kao Thompson od poreznika u stanju krenuti u promjene.

Jedan od češćih razloga za glas protiv je sadržan i u lanjskoj izjavi čelnika HNS-a Ivana Vrdoljaka koji je kazao da "takva koalicija ne poznaje oporbu i vraća nas u vrijeme socijalističkog saveza i jednopartijskog sustava".

I to možda dijelom stoji, no Vrdoljakovo je "no pasaran" posve razumljivo zna li se da je njegova minorna družina "narodnjaka" u trgovini do sada bila puno vještija negoli u pridobivanju glasača. Protiv koalicije je zacijelo i HSS koji je već istrgovao neslućene koristi od predizbornog zagrljaja s Milanovićem, ali i IDS.

Koji je, uzgred, iako redovan postizborni partner SDP-u, ovih dana opleo po Milanoviću spočitnuvši mu da laže o zaustavljenim radovima u pulskoj bolnici, a, ne baš tako davno, zagrintao i na popustljivost oko HSSB-ovih crnokošuljaša ili na aktualne kalkulacije s Glavašem.

SDP bi nakon zagrljaja s HDZ-om mogao računati i na daljnji gubitak podrške ljevičarskih krugova odavno već razočaranih njegovim pseudosocijaldemokratskim kursom, baš kao i Plenković. Kojem bi predstojao ljuti boj s grupacijom "barakaša" i desnog krila stranke kojem je Hasanbegović novi idol i ideološki guru.

Je li onda velika koalicija moguća? Teoretski – apsolutno. HDZ i SDP nikad od uspostave višestranačja nisu bili bliži pa zašto onda taj "divlji brak", koji je već konzumiran snošajem čije je čedo novi saziv Ustavnog suda, ne ozakoniti i pred matičarem? U Crkvi bi to, zna li se za raspoloženje biskupa prema "crvenima", čak i da par uspješno završi zaručnički tečaj, bilo mnogo teže ostvariti.

Uostalom, novu bliskost potvrdili su mnogi komentatori nakon onog "povijesnog" – a jednokratnog – televizijskog sučeljavanja Milanovića i Plenkovića. Nazvavši onog prvog socijaldemokratskim surogatom, a potonjeg neautentičnim hadezeovcem.

Programi su im ionako – ako zanemarimo trivijalije kao što su pokroviteljstvo nad komemoracijom u Bleiburgu i vrludanje oko ustaškog pozdrava – dozlaboga slični, a – što je posebno važno – potencijalna suradnja s Mostom, bez koje nema preuzimanja vlasti, itekako upitna.

Konačno, zar itko misli da je nepoderivi Vladimir Šeks samo onako prije koji mjesec "bubnuo" o postizbornoj koaliciji HDZ-a i SDP-a kao konačnom rješenju za marginalizaciju Mosta?

Šeksova poduka

"U ovom političkom kaosu potrebno je pronaći model političkog funkcioniranja. I SDP i HDZ imaju u svom korijenu iste ciljeve – ostvarenje države socijalne pravde. Mislim da samo snažna ega vodstva obiju stranaka priječe da se ne prevladaju neka svjetonazorska neslaganja, da se ne sjedne zajedno, da se spriječe eksperimenti i mesijanstva malih stranaka poput Živog zida, Oraha i Mosta i da dvije najodgovornije političke snage nađu 'novi savez' za novu hrvatsku državu."

Kad Šeks veli da donedavno demonizirana stranka "komunjara" i "udbaša" s HDZ-om ima "iste ciljeve – ostvarenje države socijalne pravde", te da bi suradnja bila poželjna ako se obuzdaju predsjednička ega, velika koalicija – pa ma što se danas govorilo o njoj – djeluje posve ostvarivo.

To prije zna li se da su Milanović i Plenković i svjetonazorno i u svakom drugom smislu (osim po temperamentu) bliži jedan drugome negoli svojim stranačkim drugarima poput Zlatka Komadine ili Vase Brkića.

I za kraj evo još jednog bitnog razloga zašto se velika koalicija (ipak) čini mogućom. Zato što nam – da parafraziram ciničnu poruku Donalda Trumpa afroameričkim glasačima – ionako ne može biti gore negoli je.

Naslovnica Zona sumraka