Mišljenja Zona sumraka

Zona sumraka

Zlatko Gall

Dva brata uboga

Jesu li Tomislav Karamarko i Ante Čačić „dva brata uboga“ koja su na vlastitoj koži okusili zlu kob na tragu one stare židovske kletve „dabogda imao pa neimao“? Naravno da jesu. Mnogo toga povezuje Tomislava Karamarka i Antu Čačića.

Na stranu njihova privrženost istoj stranci i istom društvu u HNS-u ili apsolutni prijezir koji je ovih dana zamijenio ne baš davnu nekritičku adoraciju njihova lika & djela. Istina bivši predsjednik HDZ-a je danas posve svjestan da je apsolutni gubitnik i marginalac kojeg su vlastiti promašaji stjerali na sam rub (a uskoro će, znajući kako HDZ rješava „probleme“ bivših predsjednika, zacijelo otprhnuti i preko njega) dok Čačiću još to glasno nisu rekli. Ali hoće. I to brzo.

Simboli „niskih vrhunaca“

I Karamarko i Čačić su, svaki na svom polju djelovanja, zapravo logičan rezultat hrvatskoga sustavnog veličanja „niskih vrhunaca“ iliti panične potrage za ne baš talentiranim „biološkim otopinama“ koje se destiliraju i kuhaju u stranačkim ili interesnim retortama. Pa prije uporabe promućkaju, a nakon korištenja izliju u najbliži slivnik.

I Karamarko i Čačić kao da toga nisu svjesni pa, valjda uvjereni da su alekmičarski kamen mudraca koji, narod bi rekao, „i od govna može napraviti pitu“ a od olova zlato, najprije vjeruje u svoje nadnaravne sposobnosti a onda - kad im se vlastita „genijalnost“ razbije o glavu, cendraju poput uvrijeđene frajle.

Čak i kad je i zadnjoj budali bilo jasno da je lanjski najavljeni izborni trijumf HDZ-a zapravo poraz, „relativna pobjeda“ početak kraja, a „preslagivanje vlade“ šuplja fraza u koju nisu povjerovali ni stranački pioniri, Karamarko je još uvijek govorio o svojoj genijalnoj strategiji i velikom trijumfu stranke kojoj je na čelu.

Baš kao i Ante Čačić koji je pušionu na Euru s igračkim kadrom s kojim bi trenerski dvojac Islanda osvojio svijet, proglasio trijumfom. Koga ili čega? Sebe i HNS-a. Nad kim? Nad navijačima i ministrima policije. Bravo.
Zapravo ako malo suspregnete kritički raspoloženog cinika ili zlopamtilo u sebi, gotovo da vam ih može biti žao. Mada sumnjam da su iz bolne lekcije koju su primili - ili će ju tek primiti - išta naučili. Kao i mnogi drugi prije njih.

Čudnog li čuđenja

Jesu li Karamarko i Čačić krivi za neuspjeh svojih ekipa? Naravno da jesu. No je li to ikakvo iznenađenje? Naravno da nije. Zapravo ono što me ovih minulih tjedana (ili dana) čudi je samo čuđenje na konačan ishod njihovih „genijalnih“ strategija.

Kao da se nije znalo da je „genijalna“ Čačićeva strategija za utakmicu sa Španjolcima bila potez očajnika koji je ostao bez Mandže i Luke, a ne rezultat vizije i pomno domišljene taktike. Kao da nije bilo očito i prije bengalki bačenih na teren (koje su postale općeprihvaćen alibi) da je gospon Ante u tekmi s Česima nakon izlaska Modrića bio izgubljen u svemiru.

Kao da nije bilo očito da su njegova „smirenost“ i „suzdržanost“ frka od preuzimanja odgovornosti...
Tomislav Karamarko - znalo se od početka njegova predsjedničkog mandata u HDZ-u - ima karizmu islandskog lišaja, osobnost gumenog lutka iz bivših „Jugoplastikinih“ pogona u Nerežišću, „memoriju pamćenja“ vinske mušice, a govorničke sposobnosti Helen Keller. Takav kakav je u debati ne bi pobijedio ni polaznike tečaja za opismenjavanje odraslih, a kamoli svog ljutoga političkog protivnika prčevitog Zoku.

Tomislav Karamarko je - čak i u konkurenciji antipatično-bahatog Milanovića, a odnedavno i kultur-ministra Hasanbegovića - godinama uvjerljivo najnepopularniji domaći političar. I ne baš veliki politički strateg. Doslovno je raspizdio HDZ-ove barakaške strukture kad je u koaliciju i Sabor, poput kočarice koja ruje po dnu, dovukao besprizorne no marginalne desničare s izbornom bazom koja bi komodno stala i u „smart“.

Tvrdoglavim ideologiziranjem na temu „lustracije“ (koja bi, da se ozbiljno provede, najviše koštala sam HDZ), „antititoizma“, ljutog obračuna s “antifašistima“ mamuzao je odavno crknutog konja i od vlastite stranke distancirao uljudne i politički mnogo vještije face. Prozirnim zaplotnjačkim potezima pokušalo je „smjestiti“ najbližim suradnicima i od njih stvorio oporbu u vlastitoj stranci.

Da se nije zaprljao aferom „konzultantica“, a potom povukao niz suicidalnih političkih poteza, Karamarko bi si možda produžio rok trajanja no stranku kojoj je na čelu ti bi produžeci zacijelo dugoročno još više koštali.

Sve se to naravno znalo no Karamarko je na ne baš davnom saboru stranke ispraćen ovacijama kao staro-novi „big boss“, kao Zagor Te Nej, koji će uz pomoć nekog svog Čika (a Bujanac je bio idealan kandidat) te uz podršku „desnih“ medijskih snaga, onih istih koje mu sada metaforički „vade crijeva“ i čupaju nokte na živo, zgromiti jednom zauvijek sve „crvene“.

A gdje će sad kad se dojučerašnji medijski adoranti „preslažu“ i natječu tko će ga više hračnuti a stranka mu radi o glavi? Da parafraziram kolegu Ivicu iz jednog njegova duhovitog „grintanja“: sa škartocom (iliti škarniclom) na glavi, može gdje hoće!

Kralj je mrtav

Iz Karamarkove pozicije Ante Čačić je prošao daleko bolje. Ćiro je već rekao svoje baš kao i većina sportskih komentatora, pravih stručnjaka i hordi falš-špilera pa kad se još malo ispuše euforija Eura, može u prijevremenu selektorsku mirovinu te u anonimnost nove gaže u nekom od ne baš ambicioznih klubova. Vrag će ga znati, pošto se pokazao kao odani „vojnik partije“, možda mu HNS i oprosti.

Rekoh, Karamarko neće biti te sreće. Istina „kralj je mrtav“ no izbori za nasljednika sigurno neće proći bez obračuna s Tominim nasljedstvom. Proces je naravno već počeo pa se oni isti stranački patuljici koji su mu se muvali oko prepona ozbiljno natječu tko će se energičnije ograditi od Karamarkova vremena krivog „zanosa i strave“. Uostalom i njegov vjerni sekundant najavljujući novo doba i izmjene u stranačkom statutu glasno poručuje da „pod vodstvom budućeg predsjednika HDZ neće biti one man show“.

Nedostaje samo ono, „kao u vrijeme Karamarka“. Štoviše, veli, stranka će čak ugraditi i novi zaštitni mehanizam, svojevrsni „karamortizer“, kako se ne bi ponovilo Tomičino soliranje pa će idući prezidente „sve odluke morati donositi u dogovoru s ostalim stranačkim tijelima“.

Mudri latini ili bivši gimnazijski štreberi bi poučno rekli „Sit transit gloria mundi“. Oni manje učeni pak: „E moj Karamarko i Čačiću, džaba ste krečili!“

Naslovnica Zona sumraka