Mišljenja Zona sumraka

Zona sumraka

Zlatko Gall

Tuđeg tijela gospodar

Bio je to pravi turbokatolički PRIDE. Iliti PRI(mitivni)DE(rnek) kojemu je pravi cilj podizanje nove smrdljive dimne zavjese kojom će se zastrti skandali, bijeda i nerad vladajuće političke „elite“. A onda, onako usput - u ime Boga, morala, demografije, nacionalnog priplodnog legla i katolibanskog svjetonazora - uz slogan „tuđeg tijela gospodar“ zaigrati još jednu opaku i opasnu igru arbitriranja o tuđim životima i sudbinama.

Vlada koja je od termina reforma napravila psovku ili sprdnju, bleferi koji su odustajanjem i od kurikularne reforme na simboličnoj razini pokazali da ih ama baš nikakva promjena ne zanima, posegnuli su za jedinim pouzdanim sredstvom koje na ovim prostorima pali: zamagljivanja svoje nesposobnosti halabukom u javnom prostoru i sustavnom proizvodnjom nemira iritantnim naguravanjem samo jedne svjetonazorne opcije u prvi i jedini plan.

Opako politikantstvo

Zna se već kako: malo Mesića, pa „frka“ oko Lozančića i Cvitana, naravno nezaobilazni Bleiburg i Jasenovac, a onda - kao i uvijek kad treba - lijepa doza "događanja naroda“ na ulicama. A takva je i operacija "Hoda za život“ koju opet formalno predvode likovi poput Željke Markić i Ladislava Ilinčića uz podršku Crkve i novih pobočnika poput ministra Hasanbegovića. Računajući na to da će provocirati "civilni sektor“ i, prebacujući lopticu na teren "ideologije“, kilavoj koaliciji produžiti život. Naravno, usput osnažiti i vlastite pozicije, demonstrirati moć "zdravih nacionalnih“ snaga okupljenih pod barjakom domoljublja i bogoljublja.

S tako posloženim prioritetima i s takvom egidom, svaki drukčiji svjetonazor i protivljenje konkretnim akcijama - u friškom slučaju zabrani pobačaja - automatski povlači demonizaciju i etiketu izdaje. I nacionalnih interesa poput demografske obnove i Božje volje. Jer s jedne strane tek jednog od mnogih prokopanih rovova u podijeljenoj Hrvatskoj su smjerni "bogoljubi“, a s druge "vragumili“.

Da se odmah razumijemo, "Hod za život“ nije građanska akcija koja kani upozoriti na velik broj pobačaja (uzgred, broj pobačaja u Hrvatskoj među najmanjima je u Europskoj uniji), na smrtnost i rizike od abortusa izvan liječničkih ordinacija, na potrebu djelotvorne edukacije i seksualnog odgoja... Riječ je tu, baš kao i u referendumskom izjašnjavanju o braku, o pokušaju nametanja jednog svjetonazora (onog "crkvenog“), o promjeni zakona i suštinskom kršenju temeljnog ljudskog prava. Ne onog fetusa već prava žene da sama odlučuje o svojem tijelu i svojoj sudbini.

Konačno, nije li upravo zbog toga Kanada iz koje je stigla i premijerova supruga, jedna od istaknutijih manekenki Markićkina projekta, još 1988. odlukom Vrhovnog suda srušila zakon o pobačaju - dopuštenom samo u slučaju ugroze života trudnice - držeći ga neustavnim. Odnosno, zakonom koji izravno suspendira pravo žena na "život, slobodu i osobnu sigurnost“.

Bi li gospođi Orešković palo na pamet da i u Kanadi maršira podržavajući inicijativu za zabranu abortusa? Teško. Ne samo zato što je gospon suprug "civil servant“, odnosno premijer već i zbog gole činjenice da je negdašnji (kako sam veli visoko pozicioniran) uposlenik korporacije "Teva“ koja je zgrnula lijepe pare proizvodnjom "Plan B One-Stepa“, znane tablete za "dan poslije“, odnosno za prekid neželjene trudnoće.

Na putu za Pakao

"Hod za život“ kreće se jednim od onih puteva popločanih "lošim namjerama“ koji vode ravno u svjetovni pakao. Prema društvu netolerancije, propisanog mišljenja; prema društvu u kojem su osobe drukčije seksualne orijentacije "vragumili“, djeca rođena potpomognutom oplodnjom "stvari bez duše“, a žene "štrace“. Naravno, ako nisu žene-majke, rodilje novih naraštaja s poželjnim krvnim zrncima, kućanice i bogomoljke čiji se život planira u sakristijama i inkubatoru Opusa Dei.

"Hod za život“, baš kao i referendum proveden pod ciničnim nazivnikom "za obitelj“, drska je prijevara i manipulacija emocijama uz slobodnu interpretaciju brojki i slova. "Svatko razborit bira život, a ne smrt”, kazala je premijerova supruga. No smrt o kojoj se govori nije samo smrt fetusa već smrt slobode izbora žene, smrt dosegnutih civilizacijskih normi koje, pa ma koliko da se one cipelarile frazama o "kulturi smrti“, čuvaju živote tisuća žena osiguravajući im legalnost pobačaja uz primjerenu medicinsku skrb umjesto ilegalnih "mesarenja“ u kućnim radinostima.

Uostalom, odakle ikome a najmanje državi i onima koji su se svjesno odrekli vlastite obitelji obukavši habit, pravo da ureduju u tuđim krevetima i tuđim tijelima? U ime očuvanja "svetosti života“ embrija? Malo sutra. Jer zabrana odnosno kriminalizacija pobačaja nigdje i nikad nije donijela ništa dobro, a najmanje bila efikasna metoda za smanjenje abortusa.

Čak ni u "turbo-cattolico“ Irskoj gdje je prije tri godine, uz silne prosvjede, donesen zakon o pobačaju dopuštenom samo u slučajevima kad je ugrožen život žene - događa se 4,5 pobačaja godišnje na tisuću žena u dobi od 15 do 44 godine. Broj onih koje zbog pobačaja putuju u inozemstvo ili, ako si to ne mogu priuštiti, kao i uvijek u povijesti koriste ilegalne "usluge“ nadrilječnika, daleko je veći. S kobnim posljedicama.

Bjelodano licemjerje

Zabrana pobačaja koju bi - nemojmo si lagati - u konačnici htjeli izboriti "hodači za život“ nema nikakve veze s hrvatskom stvarnošću. Dijelom stoga što je broj pobačaja drastično smanjen - nikad manji, ako je vjerovati svježim podacima Zavoda za javno zdravstvo - ali i zbog spomenutih iskustava drugih europskih zemalja u kojima rigidniji zakoni i regulativa nisu ništa bitno promijenili na stvari.

Baš kao što to nisu učinile niti poruke iz sakristija o apsolutnom suzdržavanju od seksa (naravno i izbjegavanju kondoma) te čuvanju nevinosti za brak. Baš kao ni "edukacija“ na zaručničkim tečajevima ili zavjeti na crkvenim vjenčanjima koji, pokazala je praksa, nisu nikakva prepreka razvodima. A njih je, unatoč crkvenim vjenčanjima, dernecima s razvijenim barjacima i "recitiranju“ očenaša prije negoli na stol dođu teleći i crni rižot, u Hrvatskoj više no ikada.

Operacija "Hod za život“ licemjerna je i opasna. Pored ostaloga i zato što stiže iz krugova i od strane političkih pokrovitelja kojima je do djece i njihova "prava na život“ ko do "komunističkog manifesta“. Da nije tako, zar bi ukinuli potpore djeci oboljeloj od Downova sindroma, socijalu sveli na minimum, ukinuli osobne asistente za djecu s posebnim potrebama, drastično srezali ili uskratili potpore udrugama koje rade s invalidnom djecom... I zato sam za pobačaj. Za brzu kiretažu licemjerne ekipe na vlasti.

Naslovnica Zona sumraka