Novosti Hrvatska

Hrvatska

Zlatko Gall: Pun mi je kufer splitskog Pridea

zona sumraka

Foto: Paun PAUNOVIĆ / CROPIX

Ni za mikron se nisam pomakao sa stajališta da je pravo na iskaz osobnih stavova te prava na različitost (rodnu, političku, vjersku, svjetonazornu, nacionalnu, rasnu...) od dominantnog i većinskog jedno od temeljnih ljudskih prava te, nekako si i dalje umišljam, osnova svakog civiliziranog i demokratskog društva.

Ni za mrvu nisam promijenio mišljenje o “građanskim inicijativama” koje se, transvestitski skrivajući svoj pravi identitet pod prozirnim ruhom tog istog prava na slobodu izražavanja i građanskog neposluha, kite prefiksom “anti”. Pri čemu je, naravno, ono “anti gay” samo “politički korektna” transkripcija grafita “ubij pedera” i “smrt lezbama”.ž

No u tjednima za nama i koji dan prije splitskog Pridea – koji, naravno, nije nikakva parada nastranosti, već prosvjed s jasnim ciljem upozoravanja na manjkavosti i diskriminacijske odredbe postojeće legislative – ispisano je toliko bedastoća, lansiran ozbiljan naramak spinova i podvaljeno barem dvije “duzine” kukavičjih jaja da mi je doista muka već na sam spomen Pridea. Ako je netko htio da se jedan ozbiljan društveni problem kao što su deskriminatorske odredbe u postojećem “obiteljskom zakonu” koje podjednako tište i gay i hetero parove koji žive u izvanbračnim zajednicama, posve raspline, pa čak i pretvori u apsolutnu sprdnju, nedvojbeno je uspio.

Ogledalo Hrvatske

Kao prvo, frka podignuta oko subotnje povorke, njezino medijsko pokrivanje, demagoške floskule i politikantske igre, ne samo da su u zapećak gurnule pravu temu prosvjeda LGBQ osoba, već su, poput socijalnog lakmusa, definitivno ponovno razotkrile Hrvatsku kao zemlju za nepodnošljivu lakoću, ako ne baš postojanja, ono svakako – bljuvanja.

Famozne “građanske inicijative” svojim su skandaloznim prozivanjem sudionika lanjskog Pridea suodgovornima za “slučaj” nestale Antonije Bilić te kasnijim licemjernim pozivanjem na vlastita ugrožena građanska prava (sic!), pokazale koliko su duboko položeni korijeni ekstremnog primitivizma čiji je homofobija, dakako, legalni podstanar. Tragikomične peticije o uskrati prava subotnjim šetačima te “ugrozi” poslovanja kafića na Rivi – onih istih u kojima se lani laganini ispijala kava i krijepilo alkoholom dok su po sudionicima Pridea pljuštale kamenice i topovski udari! – uvreda su inteligencije svake individue sposobne za život bez zakonskog skrbnika.

Zaboga, kao da na Rivi nije bilo mitingašenja za Norca, Kerumovih derneka uz prijetnje “urbanim Jugoslavenima”, prosvjeda svih fela, pa i techno-partijanja za “diskoteke Riva”, koji su također “uzurpirali Rivu” i “oteli” je šetačima. Kao šlag na tortu “građanskih inicijativa” i društva koje, brutalno iskreno rečeno, nema muda da se javno deklarira kao družba ekstremista, stigla je i neka nova “studentska inicijativa” koja zagovara – pomirbu.

Ona pak, naravno, sa stajališta zdravog razuma i odnosa prema građanskim pravima i Ustavom zajamčenim slobodama koje protivnici Pridea uporno krše, nije moguća. Uzgred, famoznu mirovnu inicijativu koja se poziva na “glas razuma” i nekakav dijalog – kao da je moguće razgovarati s onima koji negiraju tvoje pravo na postojanje! – utemeljio je bogoslov koji se javno hvasta svojim stavovima o homoseksualnosti koji su “identični onima Katoličke crkve”. Nazdravlje.

I mediji su dali svoj obilati obol dojmu mučnine. Dok su kolumnisti i komentatori u većini domaćih tiskovina, pa i ovoj koja je pred vama, čvrsto zauzeli pro-Pride poziciju – zapravo, bezrezervno braneći pravo na povorku i legalno prijavljen prosvjedni skup – medijskim se prostorom danima razvlače “ankete” u kojima se daje mogućnost i ordinarnim ekstremistima da se “izjasne” jesu li ili nisu za splitski Pride. Demokracija? Ne, već travestija demokracije!

Kao da je riječ o glasanju za ili protiv emitiranja “Ruže vjetrova” u prime-timeu, pipanju pulsa javnosti oko Bilićeva nasljednika na mjestu izbornika, “referendumu” o načinu biranja pjesme za Eurosong, a ne o nečemu što je propisano Ustavom... O portalima te govoru mržnje i neukusu koji se razlio internetom, da se i ne govori.

S figom u džepu

Stoga, pojma nemam hoću li u subotu doći na Pride. No, ma koju odluku da donesem, osjećam se već sada iskorišten, potrošen i bezobrazno izmanipuliran. Ne dođem li, bit ću, naime, jedan od apstinenata zbog čije će se odsutnosti osnažiti teza o Splitu kao leglu ekstremnih primata, zadriglih homofoba i pritajenih fašista.

Dođem li, bit ću pak jedan od onih koji – htjeli to ili ne – svojom prisutnošću kao statisti daju podršku i političarima “kukurikave” koalicije koji će Pride, baš kao i “kerumoidi” s one druge strane, iskoristiti za političku samopromociju. Zaboravljajući ponajprije da bi svoju podršku LGBQ zajednici i njihovoj borbi protiv diskriminacije, kao dio vlasti i saborske većine, prvenstveno trebali dati u Saboru.

Ne sumnjajući nimalo u široki svjetonazor ministrice vanjskih poslova Vesne Pusić, ali i nekih drugih lokalnih političara koji će se, kao i lani, ukazati u povorci, ipak ne mogu a da ne spomenem kilavu kolebljivost s kojom su mnogi njezini saborski kolege i ministri i ovaj put pristupili Prideu i osjetljivom “paketu” ljudskih prava.

S podrškom na Facebooku i figom u džepu. Jer, ako bi se u subotu itko trebao pod zastavom duginih boja šetati Rivom, tada to moraju biti ministar policije Ranko Ostojić – koji je doduše to već i najavio – te Milanka Opačić. Prvi da, baš kao i ministar zdravstva koji se liječi u domaćoj bolnici, pokaže vjeru u kvalitetu vlastita resora, a potonja kao odgovorna osoba u čijoj je nadležnosti barem dio problema zbog kojih se, u konačnici, uopće Pride i javni prosvjed održavaju.

ZLATKO GALL

Naslovnica Hrvatska