Mišljenja Zona sumraka

Zona sumraka

Problema preko glave, a Vlada glavinja

Novinarski investigativni timovi su bez predaha, valjda s tek pokojom kratkom kavom ili krišom i brzinski popušenom cigaretom u WC-u, radili puna dva dana i cijelu jednu noć, no nitko nije uspio pronaći odgovor. Ni svemoćni „google“, ni wikipedia, ni pomno listanje svih izdanja who-is-who, ni prčkanje po registru seksualnih devijanata, ni listanje „Encyclopedije Britannice“ nisu ama baš ništa pomogli.

Odgovor na pitanje: Who the fuck is Hektor? – ostala je mala tajna Željka Keruma, nepoznata čak Livaji, Svagiju i Fani. A nije baš da se u toj grozničavoj investigativnoj djelatnosti nije došlo do nekih slutnja i tragova.

Jedni se, recimo, kunu da je misteriozni Hektor zapravo otac, sin i duh sveti „Playboya“ Hugh Hefner kojemu je Žele krivo zapamtio ime, drugi su uvjereni da je Kerum zapravo mislio na mitskog Herkula – koji doduše nije zapamćen kao veliki jebač ali, kvragu, ako je mogao iskiblati sva ona silna konjska govna s Augijeva guvna, valjda mu i karanje nije ništa slabije išlo.

Čačić kao Maminjo

Naravno, najviše je onih koji su tvrdoglavo ustrajali na tezi o Prijamovu sinu i trojanskoj uzdanici Hektoru. Držeći, naravno, da je najbolji sin naroda & narodnosti Troje morao imati i neke veze sa jebežljivošću i fertilnošću kad se već – a ništa nije slučajno - po Trojancima zovu najpoznatiji profilaktici na svijetu. Odgovor na pitanje tko je Hektor i što je zapravo Kerum spomenom njegova imena mislio, nikad nećemo doznati.

Zašto? Naprosto zato što Željko Kerum ni ovoga puta nije ama baš ništa mislio. Dok se pola nacije sprdalo i zabavljalo novom Kerumovom eskapadom i pripadajućim „jedigovnamatertijebem“ prostaklucima, nikome nije palo na pamet da utemelji neki moćni istraživački tim koji bi, recimo, razotkrio kojeg vraga uopće radi i što to doista smjera Milanovićeva Vlada.

No i da jesu, rezultat bi sigurno bio isti kao i ishod potrage za smislom Kerumovih somnambulih besmislica. Recimo, slučaj Radimira Čačića koji, kako vrijeme odmiče, sve više nalikuje na frankenštajnovskog monstruma sastavljenog od recikliranih HDZ-ovskih političkih mrtvaca. Utjelovljujući bahatost Sanadera, ljupkost Hebranga, simpatičnost Karamarka, karizmatičnost Milinovića,

Čačić je, naime, već lijepom nizu svojih poteza dodao i novi biser. Ako je vjerovati „Nacionalu“ koji je priču provalio, „prvi potpredsjednik Vlade“ je par dana prije prvog radnog dana nove ekipe u Banskim dvorima na svoju ruku poslao pismo šefu MOL-a Zsoltu Hernádiju obavještavajući ga da Vlada planira smijeniti članove Nadzornog odbora i Uprave Ine te da će svi budući poslovi oko Ine, a posebice revizija aktualnog međudioničarskog ugovora, biti u njegovu opisu radnoga mjesta.

Nitko ne zna je li pismo imalo post scriptum, no ako ga i nije bilo, on se zacijelo i nenapisan „podrazumijevao“: Dragi prika Hernádi, nemojte me zaboraviti! Ako već pojma nema kako da u red dovede „prvog potpredsjednika“ – koji se totalno ufurao u ulogu mamićoidnog „izvršnog potpredsjednika“ gurajući premijera na suštinski marginalnu poziciju koju u maksimirskom pogonu ima direktor Grotesknog nogometnog kluba „Dinamo“ Mirko Barišić – Milanović bi morao dovesti u škvaru i pod špag barem preostale članove svojeg tima i njihove odluke. Recimo, Slavka Linića.

Čak je i apsolutnim ekonomskim nevježama poput mene jasno da je nemoguće napuniti planirani državni proračun bez potrošnje. Nakon što su ukinute sve moguće povlastice i porezne olakšice, zašto bi itko normalan želio poslovati po računu, plaćati PDV, porez, prirez... a ne dogovarati sve moguće usluge u „fušu“ i „na crno“?

Bez obzira radi li se o zubaru iz „kućne radinosti“, automehaničaru iz garaže u susjedstvu, pituru-faturetašu, vodoinstalateru amateru... svi su oni jeftinija, konkurentnija i isplativija opcija od „legalista“.

E-moj Jovanoviću

Dok želji ministra Željka Jovanovića da počisti zlokobni talog hrvatskog nogometa nakupljen u Rusanovoj aplaudiraju čak i zagriženi politički suparnici, kao ministar prosvjete dobri se doktor već na početku – okliznuo. Umjesto da se pokuša s najprečim zadaćama, što znači udomiti sve srednje škole u vlastiti prostor, izgraditi nove školske sportske dvorane, omogućiti nastavu u samo jednom turnusu i stvoriti primjerene uvjete za rad, ministar Jovanović uhvatio se futuriostičkih projekata e-škole i e-udžbenika.

Najavljujući u nekoj doglednoj budućnosti i školske tablete koji bi, prema nekim procjenama, koštali barem milijardu kuna. Naravno da i ministar i svi oko njega, baš kao i oni kojima se obraća, znaju da je e-škola apsolutna fikcija, a problem elementarne nepismenosti kudikamo veći od dvojbene elektroničke pismenosti nacije.

No, baš kao i mudrijaši koji bi uveli hi-tech blagajne na ribarnice – pa bile one i poput splitske tek vječno vlažne i mračne rupe u kojima se uz ribu sumnjiva podrijetla prodaje i mit o šarmu nehigijenskog pasatizma – i ministar Jovanović računa da će palamuđenjem o novom e-dobu lakše dobiti koji poen nego hvatanjem u koštac s izdavačima sramotno loših udžbenika, otvorenim nasiljem u školskim dvorištima te rapidnim padom kriterija i prosvjetnih standarda.

ZLATKO GALL

Naslovnica Zona sumraka