Mišljenja Završni račun

Završni račun

Frenki Laušić

Za 'švicarce' su krivi i HNB i javni bilježnici?

Tko sve nije dovoljno štitio interese korisnika kredita u francima?

Korisnici kredita u švicarskim francima i banke koje su odobravale te kredite možda će konačno imati jedno važno pitanje o kojem će se složiti. Pitanje glasi tko je glavni krivac za sve probleme vezane uz te kredite, a lako bi se moglo dogoditi da obje strane za “dežurnog Pedra” proglase Hrvatsku narodnu banku.

Odnosno, “frankeri” su to već odavno javno obznanili, a Denis Smajo, dugogodišnji borac za štediše u švicarskim francima, uputio je ovih dana Državnom odvjetništvu kaznenu prijavu protiv osam banaka, ali i HNB-a. Ali i tih osam banaka je zatražilo i dobilo načelna pravna mišljenja o potencijalnoj odgovornosti središnje banke u ovom slučaju, ali i odgovornosti javnih bilježnika.

Ako se nakon proučavanja tih pravnih mišljenja banke odluče za daljnji pravni korak, odnosno za tužbu prema HNB-a, ili pak da takva pravna mišljenja, što je vjerojatnije, odluče iskoristiti u sudskim postupcima kao olakšavajuću okolnost, bit će to konačno pravno sljubljivanje mrskih neprijatelja – “frankera” i banaka. Smajo u prijavi navodi kako su banke i HNB odgovorni “zbog propusta i nečinjenja, čime je praktički prešutno odobrena pljačka građana Hrvatske”.

“Ono što su banke, članovi uprave banaka, ali i neki njezini zaposlenici znali kao profesionalci, a potrošači nisu, jest to da u svim kriznim razdobljima švicarski franak, kao i zlato, značajno raste. Na to potrošači nisu upozoreni, iako su ih banke imale obvezu upozoriti prema Zakonu o zaštiti potrošača.

Potrošači također nisu upozoreni da se tečaj franka ne veže uz tečaj kune, kao što je to slučaj s tečajem eura, gdje HNB umjetno održava tečaj eura već dugi niz godina. Upravo to relativiziranje rizika, skrivene i netočne informacije doveli su potrošače i korisnike kredita u obmanu”, ističe Smajo, napominjući kako “da su potrošači bili svjesni visokog valutnog i kamatnog rizika, ne bi potpisivali takav ugovor jer bi to bilo jednako svjesnom stavljanju omče oko vrata”.

Usmeno priznanje

Dapače, Smajo kao dokaz za procjenjivanje uloge HNB-a nudi i ispitivanje sebe kao svjedoka jer je i sam sudjelovao na sastancima s odgovornima u HNB-u i ima “saznanja da su na sastancima visokopozicionirani ljudi usmeno priznavali velike propuste u poslovima zaštite potrošača i nedovoljno upozoravanje klijenata na opasne i rizične kredite”.

Banke su, pak, od pravnih stručnjaka zatražile načelno pravno mišljenje o pitanju moguće odgovornosti javnih bilježnika i/ili HNB i/ili RH u povodu potvrde presude od strane Vrhovnog suda RH u takozvanom kolektivnom sporu, gdje je utvrđeno da su dijelovi odredaba ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima – ništetni.

U tim pravnim mišljenjima se navodi, među ostalim, kako je HNB još od 2002. imao ovlast da u situacijama, kada smatra da je potrebno, propiše bankama obvezne elemente tipskog ugovora o kreditu i novčanom depozitu, kao i priloga uz te ugovore.

“Međutim, s obzirom da ih HNB nije propisao, za zaključiti je da HNB-u nije bilo ništa sporno u odnosu banaka i potrošača, odnosno da HNB nije smatrao da su ništetne odredbe ugovora koje je sud kasnije i utvrdio ništetnim”, tvrdi se u jednom od tih mišljenja, u kojem se utvrđuje odgovornost centralne banke “propustom”. Jednako tako se i javne bilježnike smatra odgovornima jer nisu, među ostalim, u skladu sa svojim ovlastima dovoljno marno propitivali poštenost ugovornih kreditnih odredbi.

Eto do čega su dovele presude Europskog suda koji je prije dvije godine počeo mijenjati pravnu filozofiju vezanu uz prava potrošača koja počiva na tome da je potrošač apsolutni ignorant koji ne zna što radi i sukladno tome ne može biti odgovoran za najveći dio problema koji ga zadesi prigodom kupnje roba i usluga ili potpisivanja raznih ugovora.

Tako bi se moglo dogoditi da Željko Rohatinski, bivši šef HNB-a, koji je bio nagrađivan kao najbolji svjetski guverner, i to baš zbog opreznije monetarne politike od svojih suvremenika, na kraju “strada” zbog toga što nije dovoljno štitio interese korisnika kredita u francima. Iako bi ga većina tih korisnika tada javno linčovala da im se usudio uskratiti pristup tim, tada vrlo slatkim plodovima kapitalizma.

Autor ove kolumne je tih godina doživljavao salve uvreda kada bi brojne buduće korisnike kredita odgovarao od dobrovoljnog “stavljanja omče oko vrata”. Europski sud je 15 godina kasnije odlučio potrošače spasiti od njih samih, i preko neke razumne mjere.

Ali i banke su, pogotovo u onim dijelovima gdje se nije radilo o prekomjernom “prebacivanju rizika”, nego o mogućim nezakonitim radnjama, same sebi stavile “omču oko vrata” kada su krenule u takve radnje. DORH, a možda i sudovi, dobili su u ruke težak zadatak da odrede tko je tu omču najviše samom sebi i drugima zatezao.

Naslovnica Završni račun