Mišljenja Završni račun

Završni račun

Frenki Laušić

Frenki Laušić: Nešto ne štima u računicama s mogućim povećanjem plaća prosvjetara. Broj učenika manji je za 20%, a broj nastavnika veći za 29%

Gdje nam je fokus?
Štrajk u učionicama mogao se izbjeći racionalnijim upravljanjem sustavom

Učitelji u osnovnim i srednjim školama su u štrajku, traže povećanje koeficijenata od 6,11 posto plus povećanje osnovice plaće, a i ostali sindikati javnih i državnih službi traže povećanje koeficijenata i osnovice plaće. Najveći zahtjevi nekih sindikata idu i do 20 posto ukupnog povećanja plaća u 2020.

Osim sindikalnih pritisaka, Vlada i vladajuća koalicija uzdrmana je najprije HNS-ovim, a onda i ultimatumom Milana Bandića, koji najavljuju izlazak iz koalicije ako se ne poveća plaća učiteljima. Dakle, ne ostalim sektorima u javnim i državnim službama, nego samo učiteljima.

U igri su tako socijalni i politički pritisci, sve ono što čini političku ekonomiju neke države, pa je stoga prikladno i postaviti pitanje zbog čega se ne sagledaju svi aspekti političke ekonomije u ovom procesu. Jer, sindikati, HNS i Milan Bandić ističu kako je školstvo prioritet, dodajući tome kako nam je zbog malih plaća ugrožena demografska slika. I svi oni tvrde da u proračunu ima novca za njihove zahtjeve.

Milan Bandić pritom ide korak dalje i navodi da u Ministarstvu znanosti ima milijardu kuna manevarskog prostora za prenamjenu u korist plaća, ali osim troškova za tablete ne navodi na kojim bi ostalim stavkama namaknuo taj novac na godišnjoj razini.

Gdje nam je fokus?

No, nitko od njih, ni u ostalim državnim i javnim službama ne problematizira mogući višak zaposlenih, pa tako ni kod učitelja. Naime, na pitanje Večernjeg lista strahuju li da bi Vlada sindikatima, pa tako i njegovome, mogla uzvratiti da je u 10 godina u osnovnim i srednjim školama 90 tisuća učenika manje i da je sve manje studenata, što povlači pitanje viškova, Vilim Ribić, predsjednik Matice hrvatskih sindikata, kaže:

„To su odvojene teme i dva odvojena problema. Jedno su plaće, a drugo je pitanje eventualnog viška nastavnika. Sindikati su odgovorni partneri i s Vladinim predstavnicima donose odgovorne odluke. Ako bude masovnih otpuštanja, postavit ćemo se tako da pokušamo što manje bolno provesti tu proceduru i zaštititi ljude. Nećemo mirovati, ali sad to nije u fokusu.“

Zanimljiv je to odgovor. Jer, na primjer, brojke govore kako je prije 16 godina u javnim osnovnim i srednjim školama bilo 588.000 učenika uz 45.370 nastavnika zaposlenih na puno radno vrijeme, a trenutno je u tim školama oko 470.000 učenika, a 58.409 nastavnika. Broj učenika se smanjio za 20 posto, a broj nastavnika u isto vrijeme povećao za 29 posto.

Zašto ti podaci ne bi bili u fokusu? Možda bi dodatna dubinska analiza dala rezultat koji pokazuje kako su takvi trendovi opravdani zbog zemljopisnog oblika naše države, zbog novih kurikuluma i rasporeda predmeta, zbog bilo kojih razloga, ali to je svakako analiza koju treba napraviti i koja treba biti u fokusu. I to treba biti u fokusu usporedo sa zahtjevima za povećanje plaća učitelja, kad već nije bila prije u fokusu.

Možda bi te plaće bilo moguće povećati i više nego što to sada traže sindikati osnovnih i srednjih škola, ako analiza pokaže da nam je organizacija škola na jako lošoj razini i da se efikasnijom sistematizacijom može smanjiti broj učitelja, pa bi s istom masom plaća bilo moguće platiti više preostale učitelje i nastavnike.

Treba štedjeti

Ista logika vrijedi i za državne službe, ne sve, ali svakako za dio tih službi, a moguće i za još neke javne službe. Eto, Milan Bandić se može iskazati: gdje i kako je moguće pronaći milijardu kuna uštede u Ministarstvu znanosti?

Porezni obveznici, naime, imaju pravo na stav da država mora racionalno upravljati njihovim novcem, pa ako je potrebno, a jest, dati veće plaće učiteljima, liječnicima, medicinskim sestrama, policajcima i čistačicama u državnoj upravi i na fakultetima, onda se može postaviti pitanje gdje se može uštedjeti, a da se ti prioriteti ne ugroze. Tada bi mogli realno sagledati i mogućnosti državnog proračuna, tako da možemo dovoljno stabilno dočekati sljedeću moguću gospodarsku krizu.

Ali i zbog toga kako bi, eto, kreditna rejting agencija Moody's ovog petka mogla dignuti za jedan ili dva stupnja hrvatski rejting. Možda bi i ta agencija, kao ostale dvije, mogla vratiti naš rejting na investicijsku razinu, mada je, navode analitičari, izglednije kako će nas i dalje držati u podinvesticijskoj razini.

Među ostalim, i zbog činjenice da smo vratili unatrag promjene u mirovinskom sektoru, ali i zbog turbulencija u politici plaća u državnom i javnom sektoru, bez paralelnih ušteda na rashodovnoj strani.

Da, znamo da su se te rejting agencije kompromitirale u zadnjoj financijskoj krizi, ali one su još uvijek institucionalni signal investitorima. O tom rejtingu nam ovise kamate, mjesečni troškovi, investicije i nova radna mjesta. Eto, zbog toga nam u fokusu treba biti ne samo rast plaća, nego i broj zaposlenih, kao i način trošenja svake kune i lipe koju su porezni obveznici uplatili u državnu kasu. Da poluozbiljno parafraziramo: dižimo plaće kao da će sto godina biti gospodarski rast, štedimo kao da će sutra biti recesija.

Naslovnica Završni račun

VIŠE IZ RUBRIKE