Mišljenja Završni račun

Završni račun

Frenki Laušić

Za sprečavanje odljeva stanovništva potrebna je promjena političke ekonomije

Završni račun
Rast državnih investicija od 10,6 posto nema toliki značaj u rastu ukupnih investicija kao što bi imao desetpostotni rast privatnih investicija

Ne znači da do promjene neće doći, ali politika i čitavo društvo moraju biti mnogo više usmjereni, ne samo pametnoj regulaciji tržišta i smanjenju troškova poslovanja, nego i drastičnom smanjivanju kulta političkog klijentelizma


Ivo Bićanić, ugledni ekonomski stručnjak, umirovljeni profesor ekonomije Ekonomskog fakultetu u Zagrebu, jedan je od onih ekonomista koji upozoravaju na to da rast gospodarstva od 3,9 posto u prvom kvartalu nije razlog za euforiju.

Po njemu, naime, nije došlo do „promjene političke ekonomije“, a rast u prvom kvartalu vjerojatno je dio povoljnog ciklusa, a ne dugoročnog trenda. „Dakle, ubrzanje je najvjerojatnije stvar ciklusa koji država nije pokvarila. To nije neuspjeh, ali je prolazni uspjeh“, ističe Bićanić u članku objavljenom na portalu Ideje.hr, napominjući kako su post-Keynesijanci „prepoznavali mogućnosti za samopokretanje (‘bootstraps‘ kako su to zvali)“.

Sijanje optimizma

„No kod njih samopokretanje nije bila stvar ambalaže (brendiranja), sijanja optimizma, izbjegavanje ‘beda’, guranja pozitive i sličnog. Samopokretanje nastaje kada iza povoljnih očekivanja stoje odluke poduzetnika i poslovnih ljudi (ne potrošača, rast potrošnje nema mutlipiktivni efekt), stvarne odluke iza kojih su kune. A takvih odluka nismo svjedoci“, ističe Bićanić, dodajući kako se trenutni rast, uz dinamičnu potrošnju, temelji na novcu iz fondova Europske unije. Zbog toga se, napominje, ne može reći da je došlo do promjene političke ekonomije, jer se, kako smatra, domaće gospodarstvo još nije restrukturiralo. „Ima ozbiljnog razloga biti sumnjičav da su političko-ekonomske promjene uzrokovale točku prekida. Teško bi se našlo nešto opipljivo što ukazuje na novu političku ekonomiju (dakle ne proklamacije i ‘topli zrak’ govora).

Ono što nije dvojbeno kada se gledaju rezultati primijenjenih istraživanja je da pokloni (a EU fondovi jesu pokloni) nisu vodili točki promjene rasta trenda, ali ima primjera da su vodili točki prekida suprotnog smjera (prošlog stoljeća se to zvalo ‘aid dependency’). EU fondovi su otrovni napitak i nešto čime se ne treba previše hvaliti. Drugi mogući utjecaj je onaj o kojemu je Kuznets mislio kada je definirao moderni ekonomski rast i povezao ga s restrukturiranjem. On je mislio na odnose ‘velikih’ sektora. U slučaju Hrvatske to bi bilo restrukturiranje vezano uz recimo pad brodogradnje, rast turizma, prelaska tržišta rada iz režima viška ponude u režim viška potražnje, tehnološki napredak itd. Dakle ubrzanje je najvjerojatnije stvar ciklusa koji država nije pokvarila“, poručuje Bićanić.

A analiza koju je na osnovi podataka Financijske agencije o poslovanju poduzetnika u 2018. napravio Velimir Šonje, direktor Arhivanalitike i urednik Ekonomskog Laba, govori tome u prilog. Ti podaci govore kako su najveći rast investicija u 2018. u odnosu na prethodnu godinu, gledano po strukturi vlasništva, ostvarila državna poduzeća, dok je kod privatnih tvrtki rast investicija neravnomjerno raspoređen - koncentriran je među najmanjim i najvećim poduzećima, dok su investicije među malim i srednjim poduzećima čak i smanjene.

Tako su investicije svih poduzeća u 2018. u odnosu na 2017. porasle za 3,9 posto, ali s tim da je rast kod državnih tvrtki iznosio 10,6 posto, mješovitih poduzeća 7,3 posto, a privatnih 0,8 posto. Radi pojašnjenja treba navesti kako su investicije, mjereno udjelom u BDP-u, u 2017. bile na razini od 20 posto, a od toga je bilo 16,6 posto privatnih investicija te 3,4 posto državnih investicija. To znači da oko 80 posto ukupnih investicija dolazi iz privatnog sektora, ali da su u 2018. najveći rast ostvarile one u državnom sektoru, većinom novcem iz fondova Europske unije. Zbog toga i rast državnih investicija od 10,6 posto nema toliki značaj u rastu ukupnih investicija kao što bi imao desetpostotni rast privatnih investicija. I tu sad dolazimo do toga da se privatni sektor investicijski još uvijek slabo oporavlja, pogotovo mala i srednja poduzeća. I zbog toga i Bićanić naglašava kako još uvijek nije došlo do „promjene političke ekonomije“. No, kao što i on kaže, to ne znači da do te promjene neće doći, ali politika i čitavo društvo moraju biti mnogo više usmjereni, ne samo pametnoj regulaciji tržišta i smanjenju troškova poslovanja tamo gdje je to moguće, nego i drastičnom smanjivanju kulta političkog klijentelizma, korupcije i nepotizma.

Nešto je trulo

Da je u tom smislu „nešto trulo u državi Hrvatskoj“ Bićanić izvodi i deduktivnim zaključkom iz „teorije i prakse konvergencije“ prema kojoj manje razvijene zemlje, ako ih ništa ne ometa, sustižu zemlje jezgre koje su na visokom stupnju razvoja. Što je zemlja ekonomski udaljenija od jezgre (što je manje razvijena) raste brže, pojašnjava Bićanić, pa navodi da ako jezgra raste oko dva posto, Kina i Indija, koje su daleko od jezgre, rastu oko osam posto, a zemlje koje su blizu kao Slovenija ili Češka rastu oko četiri posto. Pa onda, zaključuje, za zemlje poput Hrvatske prikladno rasti između pet i šest posto.
E, za ta dva ili tri postotna boda jačega gospodarskog rasta u odnosu na trenutni rast morat ćemo se dobrano pomučiti. Uz to, analiza Velimira Šonje je pokazala da se emigracija zaustavlja kada država dostigne 80 posto razvojnog prosjeka EU-a, a Hrvatska je sada na 63 posto. Je li sprečavanje odljeva stanovništva dovoljan motiv za „promjenu političke ekonomije“?

Naslovnica Završni račun