Mišljenja Vrijeme apsurda

Vrijeme apsurda

Tihomir Dujmović

Medijski državni udar

vrijeme apsurda
Jer, Hrvatska je članica EU-a i kao takva bi valjda trebala i svoju državnu televiziju povezivati s najboljim državnim televizijama razvijene Europe. Osim toga, to nije jedini potez glede tijesnih veza sa Srbijom. Naime, svojedobno je ministar Jovanović sa svojim srpskim kolegom potpisao pismo namjere glede budućeg regionalnog sveučilišta koje opet pretpostavlja tijesne veze beogradskog i zagrebačkog sveučilišta.

U miru su političkim akterima mediji ono što su im u ratu topovi, tenkovi i haubice. Alati za postizanje političkih ciljeva, sredstva za uvjeravanje neupućenog puka, najčešće nažalost trojanski konji u tobožnjem procesu informiranja javnosti, svakako su ključna oružja za postizanje političkih ciljeva. Da, mediji bi trebali biti primarno javni servis građana i samo to, ali mi, koji smo iz komunizma uronili u rat, pa onda u ovu hibridnu demokraciju, zapravo nikad nismo upoznali medije koji bi bili isključivo javni servis građana.

 

Navijanje, a ne informiranje

Kod nas je javno servisiranje građana informacijama najčešće navijački obojeno do te razine da u tom ratu vrlo često uopće ne dobivate nikakve informacije s druge strane. Pogledajte kako se mediji odnose prema Kolindi Grabar-Kitarović.

I kad vuče povijesne poteze kakva je priča o uspravnici „Jadran-Baltik“ i kad je prostački ponižava alfa-mužjak Zoran Milanović. U prvom slučaju se minorizira i projekt i njezina uloga, u drugom slučaju se pod tepih gura uličarsko ponašanje ljevičarskog premijera. I tako iz dana u dan, i tako iz teme u temu. Da stvar bude gora, najviše se navija na HTV-u, tom tobožnjem centralnom medijskom javnom servisu.

HTV je svojedobno pokorio, osvojio i na njega istaknuo crvenu zastavu vječni Mirko Galić, koji je uspio uvjeriti čak i Tuđmana da je nužno državnu televiziju pretvoritu u javnu. Priča nije bila loša i teza uistinu funkcionira u svim zemljama koje imaju dvije stotine godina tradiciju parlamentarizma, no kod nas je ta formula potrošena da bi se na televiziji izveo svojevrsni medijski državni udar.

Zašto? Zato jer su iz utrobe tog trojanskog konja na kojem je Galić dojahao na Prisavlje, izlazili prvaci lijeve političke misli i počeli se ukopavati u svim redakcijama državne/javne televizije. Kad je Tuđman umro, a Račan stigao u Banske dvore, svi su oni skinuli maske s lica i vratili se „vjeri svojih otaca“.

 

Zatvorena vrata novinarima

Četrdeset novinara je preko noći odletjelo sa svojih funkcija na HTV-u, mnogima su i fizički zabranili ulazak na televiziju. Račan i Mesić su temeljitom partijskom čistkom svih kadrova koji nisu htjeli provoditi detuđmanizaciju odredili budućnost državne televizije i da stvar bude to perverznija ni Sanader, ni Kosorica u tom smislu nisu ništa mijenjali. U toj perverziji se otišlo tako daleko da je program u vrijeme kad je HTV vodio HDZ-ov kadar Josip Popovac bio gotovo identičan programu kad je HTV vodio neki Račanov kadar.

I možda nitko i ništa više i bolje ne karakterizira znak jednakosti u detuđmaniziranju države između Sanaderove i Račanove ere od HTV-a koji su vodili Vanja Sutlić i Josip Popovac. Da se može pasti i niže, nismo shvatili sve dok na Prisavlju nije osvanuo stari vladar prisavskih hodnika, Goran Radman.

Uopće, ta činjenica da je direktor komunističke televizije iz totalitarnog jugoslavenskog doba doveden 25 godina kasnije da ponovno vodi istu tu televiziju je skandal koji je samo lex Perković nadmašio! Ne postoji niti jedna bivša komunistička zemlja koja je tako nešto napravila! Stoga i ne čudi da je od prvog dana taj čovjek dopuštao najbrutalniju jugoslavenizaciju hrvatske državne/javne televizije. Perfektno istreniran u toj brutalnosti jugoslavenstva, kao pravi specijalac regije i jugoslavenstva, on je taj program striktno usmjeravao prema regiji.
I kada je zaključio da je inicijacija došla do kraja, osvanula je vijest: HTV je potpisao ugovor sa RTS-om o budućoj suradnji. Taj sporazum koji je Radman potpisao s generalnim direktorom RTS-a Draganom Bujašinovićem predviđa razmjenu radijskih i tv sadržaja vlastite produkcije iz područja kulture, zabave i umjetnosti kao i razmjenu dječjih, dokumentarnih i informativnih sadržaja!

Što ćemo razmjenjivati: srpske informativne emisije na temu „srpskog Dubrovnika“? Ili priču o „ilegalnom otceplenju Hrvatske“? Ili ćemo u sklopu dokumentarnog programa gledati nešto o „ustaškom maspoku“? Taj potpis i taj čin je prvi potez prema budućoj „realnoj“ konfederaciji i predstavlja novi svojevrsni medijski državni udar!

Jer, Hrvatska je članica EU-a i kao takva bi valjda trebala i svoju državnu televiziju povezivati s najboljim državnim televizijama razvijene Europe. Osim toga, to nije jedini potez glede tijesnih veza sa Srbijom. Naime, svojedobno je ministar Jovanović sa svojim srpskim kolegom potpisao pismo namjere glede budućeg regionalnog sveučilišta koje opet pretpostavlja tijesne veze beogradskog i zagrebačkog sveučilišta.

Makar smo mi ušli u Uniju i očekujemo da će se hrvatska sveučilišta povezivati sa europskim sveučilištima! Onda smo doživjeli i to da je svojedobno Pupovac „priznao“ nakon sastanka u Zagrebu svih čelnika parlamentarnih odbora za vanjsku politiku zemalja u regiji da na tim sastanicima ne dogovaraju konfederaciju nego suradnju u regiji po uzoru na zemlje Beneluxa. Uguglajte „zemlje Beneluxa“ pa ćete vidjeti da se radi o mekanoj, ali neupitnoj konfederaciji!

 

Temeljac buduće regije

I po čemu je hrvatski državni interes „tijesna parlamentarna suradnja u regiji“? Ni to nije sve u mandatu Zorana Milanovića. Tako je i hrvatski pravopis nakon 18 godina snagom Jovanovićeve intencije promijenjen i opet je sve bliži srpskom!

Kako je moguće da su u Milanovićevom mandatu povučeni ovako kapitalni potezi glede vezanja uz regiju, a niti jedan sličan koji bi primjerice hrvatska sveučilišta ili hrvatska parlamentarna tijela vezao uz europska, a onda i Hrvatsku televiziju uz bilo koju drugu europsku? Dakle, ja ne znam postoje li labradorovci u ovoj zemlji, ja ne znam postoji li više Udba i KOS u starim formacijama, ali nema puno dvojbe da postoji jasno razrađeni plan da mimo svih naših članstava u NATO-u i EU, Hrvatska ostane dio regije, dio Balkana, zemljopisni pojam, a ne politička činjenica sa svojim htijenjima, dakle komad regije, nukleus sutrašnje balkanske zajednice.

Tijesna suradnja hrvatske i beogradske televizije u tom kontekstu je više od kamena temeljca buduće regije. Jer, ne zaboravimo, mediji su u miru ono što su topovi, tenkovi i haubice u ratu! Goran Radman to perfektno razumije.

Naslovnica Vrijeme apsurda
Page 1 of 7FirstPrevious[1]234567Last