Mišljenja Vlaška posla

Vlaška posla

Ante Tomić

Ante Tomić: Ljudi su molili i plakali. Jednom kad se zatvori Rotor u Remetincu, Hrvati očekuju nestanak svijeta kakvog poznajemo

mitsko čudovište

Propao jedan naš Dalmatinac na medicini te se nakon šest i po uzaludnih godina vratio iz Zagreba. On i pape u kužini natočili bevandu, zapalili po cigaretu pa sjeli da rasprave taj tragični visokoobrazovni slučaj.

“Koja je nevolja, sinko?” pita stari. “Biće nisi proša neurologiju? Neurologija je, čuja san, zajeban ispit.”

“Ma kakva neurologija, moj pape”, kaže mladić, drhtavim prstima otresajući pepeo u pepeljaru.

“Pa šta je onda, dermatovenerologija?” nagađa dalje stari.

“Nije ni dermatovenerologija”, kaže sin, a oči mu se napune suzama.

“Nemoj mi samo reć da je farmakologija.”

Propali student plačući samo zavrti glavom da nije ni farmakologija.

“Pa šta je onda?”, zavapi pape nemoćno. “Šta nisi proša, psihijatriju, patologiju, fiziologiju, neurologiju...?”

“Ni-ni-ni-”, promuca mladić kroz jecaje. “Ni-nisan proša Rotor.”

“Rotor?!” zaprepasti se stari.

“Rotor na ulazu u Zagreb nisan moga proć.”

Nikad više...

“O, sine moj najdraži”, slomi se pape te ustane i grčevito zagrli sina. Jer zbog jednakog je razloga, zbog Rotora u Remetincu, jedinog hrvatskog rotora koji zaslužuje da ga se piše velikim početnim slovom, i on prije gotovo trideset godina, nikome se nije to usudio priznati, propao na Šumarskom fakultetu.

Naraštajima Dalmatinaca presudio je prokleti zagrebački Rotor. Hiljade i hiljade talentiranih i bistrih mladića i djevojaka iz Zaostroga, Sinja, Dugopolja i Lišana Ostrovičkih zaustavljali su se pred njim, gledajući automobile kako strelovito zavijaju i prestrojavaju se bez žmigavaca, paralizirani od užasa kao zec pred farovima.

Ako bi se i osmjelili ući u taj krkljanac, u tu smrtonosnu prometnu klopku, nikad iz nje ne bi izašli. Vozili bi se ukrug, ne dišući, grčevito stiskajući volan, suprotno od kazaljke na satu, danima. Mjesecima. Godinama. Pa i desetljećima. Jedan iz Pirovca, zabilježeno je, ušao je na Rotor u svibnju sedamdeset sedme, a našli su ga u njegovom zelenom Opel Kadettu, na istome mjestu, u rujnu dvije hiljade šeste. Nakon skoro trideset godina. Dan-danas mu se još vrti u glavi i nije sav svoj. Drži se zidova dok hoda i ošamućeno ponavlja: “Neš ne, moj pajdo. Nikad više u Zagreb.”

Rotor je provincijalcima nešto kao sfinga, mitsko čudovište čiju zagonetku valja riješiti da bi se ušlo u glavni grad. Nemilosrdnu selekciju s druge strane Save samo najodvažniji i najspretniji prođu. To objašnjava zašto su ljudi iz Dalmacije u Zagrebu rijetko uspješni. Diplomirati arhitekturu, specijalizirati kardiokirurgiju, otvoriti restoran na Dubravkinu putu, postati dekan Veterinarskog fakulteta, glavni urednik dnevnih novina, nadbiskup, direktor Televizije, predsjednik Nadzornog odbora "Hrvatskih željeznica", pučki pravobranitelj, ministar financija ili čak premijer, sve je to Dalmatincima šala jednom kad prođu Rotor u Remetincu.

A bit će, pričaju, još i gore. Milan Bandić počeo je prekjučer rekonstrukciju Rotora. Bageri su razrovali prometnu petlju i sve tamo do sredine dvije hiljade dvadesete ona neće biti u upotrebi. Od ponedjeljka ujutro automobili se preusmjeravaju kroz okolne četvrti, a sve novine, televizije i internetski portali s lica mjesta izvještavaju o tome.

Službe na nogama

Taj događaj, mislim, dosta dobro svjedoči o veličini i značaju naše zemlje. Dok Švicarci bilježe zbivanja u dvadeset sedam kilometara dugačkom akceleratoru čestica duboko ispod Alpa, Kinezi mostom povezuju pedeset pet kilometara udaljeni Hong Kong, Amerikanci bez duše prate što se događa sa sondom InSight koja je prošlog mjeseca sletjela na površinu Mjeseca, glavna tehnološka novost u Republici Hrvatskoj je obnova jednog malo većeg križanja.

To je bio događaj zbog kojega je vlast očekivala ljudskih gubitaka kao u bitci na rijeci Sommi, ili pod Staljingradom. Dodatne ekipe jučer su dežurale na hitnim kirurškim odjelima svih zagrebačkih bolnica. Stanovništvo je obaviješteno da prati upute Centra za uzbunjivanje i na signal opće opasnosti se žurno, ali bez panike uputi u sklonište. Ljudi su molili i plakali. Jednom kad se zatvori Rotor u Remetincu, Hrvati očekuju nestanak svijeta kakvog poznajemo.

Pišem ove retke petnaestak sati nakon što je Rotor zatvoren i za sada se čini da nema značajnije štete. Automobilski promet bez zaustavljanja ide kroz Trnsko, Lanište i Savski gaj. Zagreb i Hrvatska su još uvijek gdje su i jučer bili. Ipak, tko zna što nam donosi noć. Ako se više ne vidimo, zbogom, narode.

Naslovnica Vlaška posla

VIŠE IZ RUBRIKE