Mišljenja Vlaška posla

Vlaška posla

Ante Tomić

Ante Tomić o povratku Karamarka: Stvorenje otvara oči, ustaje i kreće u osvetnički pohod. Jandrokovića zgnječi kao crva, Reinera utopi u Manduševcu, a onda nađe Plenkovića....

VLAŠKA POSLA

Povratak Tomislava Karamarka uvjerljiv je kao viktorijanski roman strave i užasa. Čitali ste ga, ili možda gledali filmsku verziju: briljantni mladi liječnik krao je trupla s grobalja, spojio od različitih mrtvaca jedno čudovišno biće i u olujnoj ga noći oživio elektricitetom munje.

Tomislav Karamarko već je dulje od dvije godine politički upokojen. Ipak, svakih nekoliko mjeseci dođe vijest kako se on vraća i naša se javnost zatrese.

Čitava se zemlja uznemiri čekajući da jedne noći iznad glavnoga grada zaglušujuće zagrmi, nebo zasvijetli kao usred dana i zaiskri žica između krova i kade u kojoj leži naš junak, blijed i nepomičan u formaldehidu.

Osvetnik!

Stvorenje otvara oči, ustaje i kreće u svoj osvetnički pohod. Nespretnih, izlomljenih pokreta, no zastrašujuće, neljudske snage obračunava se s protivnicima, prvo u vlastitoj stranci.

Gordana Jandrokovića kod Gradske kavane zgnječi kao crva. Malo dalje u Manduševcu utopi Željka Reinera. Zatim u Bogovićevoj ulici uzme desnom rukom Branka Bačića, a lijevom Andriju Mikulića i krrrš!... razbije ih kao kokošja jaja, jednoga o drugoga.

Andreja Plenkovića nađe na Cvjetnom trgu, uhvati ga za nogu, zavrti nekoliko puta oko sebe i baci pedesetak metara. Spljeska ga kao palačinku o staklenu fasadu Horvatinčićeva trgovačkog centra...

Na ovom se mjestu hadezeovci vrišteći probude, pidžame mokre od znoja. Pa i sam Tomislav Karamarko, čini se, ima takve nekakve fantazije.

Prije nekoliko dana je na Fejsu zadovoljno primijetio kako ga se boje. Očito ga uzbuđuje da kod nekoga izaziva strah. "Dobar je strah od Boga dan", poručio je. Lijepo ga mogu zamisliti kako se dijabolično cereka dok to piše.

Ostaje samo jedna nepoznanica, kako se on misli vratiti bez talenta, znanja i laboratorijske opreme doktora Victora Frankensteina.

Ovdje još vrijedi nekakva građanska demokracija, na vlast se dolazi pobjedom na slobodnim izborima.

Tomislav Karamarko nije osvojio pola zastupničkih mandata ni kad je bio na vrhuncu političke snage, a kad je naposljetku, nakon beskrajnih, mučnih natezanja, sastavio tanku koalicijsku većinu, manje od pola godine kasnije sam ju je razjurio nevjerojatnim nizom zapanjujuće slaboumnih postupaka.

Otpravljen je u političku smrt i zaborav sa žigom gubitnika i šeprtlje, koji je na štetu svoga naroda mutio s Mađarima.

Od svih četiri milijuna hrvatskih građana, uključujući i pripadnike nacionalnih manjina, pa i onih manje omiljenih, da ih ne nabrajam, danas bi se teško našao netko s manjim liderskim potencijalom od njega. Tomislava Karamarka na izborima bi pobijedio bilo tko. Izgubio bi i od Ivice Todorića. Čak i osobenjak Đukica, legenda zagrebačkih ulica, bi ga porazio.

Napokon, tko se ikad oporavio nakon što su ga glasači kaznili, a stranka otpisala? U Hrvatskoj poznajemo samo jednoga političkog Lazara – Milana Bandića.

Karamarku bi možda moglo biti nadahnjujuće kako je Bandić opetovano pobjeđivao na izborima, i nakon što je 2002. pijan bježao od policije, i nakon što ga je Ivo Josipović 2009. stravično skršio u predsjedničkoj kampanji, i nakon što ga je Dinko Cvitan 2015. dao zatvoriti, ali za tako nešto valja imati autentičnu političku genijalnost, strahovitu volju za moći i prirođenu vještinu da se dopadneš svakome, neopterećeno i lako prilaziš i kamiondžijama i akademicima, i svecima i razvratnicima.

Tomislav Karamarko valjda u cijelome svome životu nije upoznao ljudi s koliko se Milan Bandić samo do podneva rukuje.

A Zoki još gori

Šanse da se taj zakočeni i mucavi, introvertirani bivši špijun s karizmom jučerašnjeg pire-krumpira, kojega su osim toga zatekli u sumnjivom aranžmanu sa strancima, ponovno nađe na vlasti, zapravo su ništavne. Tu ni tehnike oživljavanja iz romana strave i užasa ne bi pomogle.

"Ne, žao mi je", kazao bi doktor Frankenstein žalosno odmahujući.

"A ovaj ovdje?" upitao bi tkogod onda, pokazujući drugu kadu, u kojoj u formaldehidu, s rukama prekriženim na prsima, sklopljenih očiju leži Zoran Milanović.

"Taj je još gori."

 
Naslovnica Vlaška posla

VIŠE IZ RUBRIKE