Mišljenja Vlaška posla

Vlaška posla

Ante Tomić

Ante Tomić: 'Doktor Franjo Tuđman' djelo je bolesne žudnje da budemo veći nego što jesmo i nego što ćemo ikada biti

hrvati i megalomanija

Jednom sam se na Plesu lijepo pozdravljao sa ženama na šalterima, policajci na kontrolnoj točki oslovljavali su me imenom, konobari u kafiću mangupski bi nešto dobacili poslužujući me kavom koju nisam morao naručiti jer su oni odavna znali kakvu kavu ja pijem.

Niska dugačka zgrada starog zagrebačkog aerodroma bila je nešto otrcana, ali ugodno, domaće mjesto, koliko god jedan aerodrom može biti ugodan i domaći.

Sve je bilo na mjestu

Bilo je tu vazda užurbano i bučno, ali ne pamtim da je ikad bilo pretrpano i tijesno. Nogometni reprezentativci, gastarbajteri, hodočasnici, ministri, glumice, pjevači, novinari, menadžeri, biskupi, kriminalci, sponzoruše, bitange i hohštapleri, sve sam ih susretao na Plesu.

Započinjali bismo razgovore ako bi nam let kasnio i neočekivano postajali bliski na provincijskom aerodromu usred turopoljske ravnice, što je valjda moguće samo u maloj zabačenoj zemlji poput Hrvatske, u garsonijeri od države gdje se svi međusobno poznajemo.

A onda su koji kilometar dalje sagradili golemu novu zgradu Zračne luke "Doktor Franjo Tuđman", kojoj ni nakon godinu dana nismo otkrili smisao. To odvratno, dehumanizirano mjesto u predvorju ima tek nekoliko klupa, i to za invalide. Poželite li sjesti, morate usput naručiti i sendvič od sedamdeset pet kuna ili nešto drugo apsurdno skupo u aerodromskom kafiću. Beskrajni prazni prostori, deseci tisuća četvornih metara ništavila neobjašnjivo završavaju stazama od platnenih vrpci što se lome pod pravim kutem kao Meandri pokojnog Julija Knifera.

Metalne pokretne stepenice klize gore i dolje ni za koga. Osvijetljeni se liftovi otvaraju i zatvaraju, premda nitko u njih niti ulazi niti izlazi.

Pod aerodromskom kupolom od čelika i stakla osjetiš se sablasno sam. Svijet je napušten od ljudi. Čak ni u avionu što s fijukom buši zrak iznad tvoje glave nema nikoga.

U nedjelju navečer let mi je kasnio jedan sat, pa iako sam bio u zanimljivom društvu, nisam gotovo mogao dočekati da poletimo. Što bi Franjo Tuđman mislio o ovome, pomislio sam u jednom trenutku, osvrćući se. Pa, vjerojatno mu ne bi bilo mrsko, zaključio sam.

Da se nešto treba nazvati po meni, ja bih izabrao nekakav park gdje penzioneri hrane golubove, majke guraju bebe u kolicima, sredovječni rekreativci s trakom oko glave zajapureni trče, a gimnazijalci se ljube na klupama, no Tuđman je bio drukčiji, volio je monumentalne stvari i njemu bi se aerodrom nesumnjivo svidio.

Možda je upravo u toj crti osnivača i prvog predsjednika moderne Hrvatske, u Tuđmanovoj opsjednutosti veličinom, bila klica naše propasti, došlo mi je iznenada.

A sad mjesta ima, a nikoga nema

Pogledate li bolje, to je greška koja se svih ovih godina ponavlja: srameći se svoje provincijske malenosti i beznačajnosti, prsimice se bacamo na megalomanske projekte.

Jednom se nepromišljeno zadužimo za nekakve Spaladium arene što mnogostruko nadmašuju naše sportske i estradne potrebe, drugi put nam zavrti glavom da bi trebali organizirati Svjetsko nogometno prvenstvo, premda zapravo nemamo novca ni za republičku smotru brodomodelara, treći put se bekrijski razbacujemo na nekakve izraelske nadzvučne lovce, a da pravo nismo ni promislili u koga bismo, zaboga, iz njih pucali, a četvrti put smo, evo, odbacili jedan sasvim pristojan i funkcionalan aerodrom s prizemljem i katom za nekakvu nakinđurenu grdosiju koju ne bi valjda napunilo ni da se svi koliko nas ovdje ima u jedno jedino popodne namjerimo odletjeti iz Hrvatske.

Naša je trajna boljka da ne znamo svoju mjeru. Žalosno je to gledati, malo i posramljujuće, kako se razbacujemo novcem koji nismo zaradili, koji možda ni naši praunuci neće zaraditi, kupujući bez reda, kao neki mahniti šopingholičari, nešto što nam nikada neće trebati. Međunarodna zračna luka "Doktor Franjo Tuđman" djelo je bolesne žudnje da budemo veći nego što jesmo i nego što ćemo ikada biti.

Život bi nam bio mnogo ugodniji, naše škole i bolnice suvremenije, naše ulice čišće, naši ljudi sitiji i zadovoljniji kad bismo se nekako mogli izliječiti od te proklete deluzije o veličini i biti ono što jesmo, mali skromni Hrvati.

Naslovnica Vlaška posla

VIŠE IZ RUBRIKE