Mišljenja Vlaška posla

Vlaška posla

Ante Tomić

Manolićevo mučilište

Hadezeovci su često sumnjivo jednoglasni. Kad ih vidite krotke, kao da im je netko nekakvim okrutnim činom slomio volju, pomislite kako Josip Manolić možda i nije lagao. Možda ih zbilja mrcvare u podrumu zgrade na Trgu žrtava fašizma

Doživite li devedesetu, napokon se možete zabavljati. Život je na izmaku, čemu više odricanja? Čemu oprez, zašto biti obziran i pristojan i drag? Krajnji je čas da se oslobodite strahova, otpustite kočnice.

Sazrelo je vrijeme da upišete padobranski tečaj, tetovirate se, otkrijete radosti nudizma, izgubite životno osiguranje na pokeru, kupite motocikl i shvatite šta je Keith Richards našao u heroinu. Proslavite rođendan s dvije, tri, četiri, pet, šest, koliko vam već penzija dopušta, gospođica u čipkanom vešu, a ako vam kći ili unuk štogod prigovore, odbrusite im kako vas lijepo mogu poljubiti u vašu mlohavu devedesetogodišnju stražnjicu.

Uzaludne tužbe

Ta pogledajte samo Josipa Manolića. Prepredeni stari špijun na zalasku života uživa više nego ikada. Moćnik kojemu je posao bio da kaže što manje, koji je šutio da se usereš od straha, doslovce prestravljivao naciju svojom mrzovoljnom, mučaljivom pojavom, u devedesetoj se konačno osmjelio pripovijedati zgode iz svoga predugog, uzbudljivog života, ne brinući kome će naštetiti i koga će uzrujati. On može slobodno kazati ili napisati bilo što o bilo kome, pa i vrijeđati i klevetati, lagati, maslati i muljati ako ga je volja. Što mu uopće mogu?

Tkogod će ga možda tužiti, kao što ga je Tomislav Karamarko tužio, ali jedva bi se moglo naći išta uzaludnije i gluplje od toga. Razumnije je novac podijeliti ubožnicama, sirotištima i azilima za napuštene životinje, ili ga čak trgati na komadiće i bacati ga u klozetsku školjku, nego plaćati odvjetničke honorare i sudske pristojbe da bi se s devedesetogodišnjakom vijali po sudovima. Dok Tomislav Karamarko, u ovom i ovakvom hrvatskom pravosuđu dočeka pravomoćnu presudu protiv Josipa Manolića, Josip Manolić već će odavno bacati frizbi na rascvalim nebeskim poljanama.

Ima zaista i svojih prednosti ako ćete uskoro umrijeti. Možete sebi dopustiti reći koješta što vam je u mladosti bilo uskraćeno, ali Joža Manolić, žao mi je da to moram reći, nešto ipak pretjeruje. Mašta ga je ponijela i predaleko se dao od kraja.

Pretjerane fantazije

Ne kažem, nije da nas nije nasmijalo, ali njegova tvrdnja od prije nekoliko dana, kako je Franjo Tuđman specijalno tražio da se u podrumu centrale Hrvatske demokratske zajednice napravi mučilište i iskopa tunel za bijeg za slučaj da ih, nedaobog, dušmani nadjačaju, zvuči dosta nevjerojatno.

Pa i ako niste bili obožavatelj Franje Tuđmana, kao što ja nisam, i usprkos činjenici da je utemeljitelj i prvi predsjednik moderne hrvatske države od vremena do vremena zbilja znao iznenaditi čudnovatim, da ne kažem ćaknutim ponašanjem, mučilišta i tuneli za bijeg, čini mi se, nadilaze njegove diktatorske fantazije.

Što god bilo, poticajno je zamišljati kakvo je bilo Tuđmanovo mučilište, ako ga je uopće bilo, ili kako bi izgledalo da ga je jednom napravio? Šta bi preferirao, struju, vodu, oganj ili čelična sječiva, bičevanje, škakljanje, istezanje udova ili čupanje noktiju?

Koje bi od srednjovjekovnih naprava za mučenje hrvatski predsjednik izabrao? Čijim bi se savjetima za uređenje interijera vodio? Bi li se nadahnuo svetom inkvizicijom ili ruskim autoritetima? I, napokon, koga bi on mučio, nekakve Srbe i komuniste, ili svoje, prave Hrvate?

Ovo drugo čini mi se bliže istini, ili barem ja volim zamišljati kako bi hadezeovsko mučilište u prvome redu služilo discipliniranju članstva. U podrumima stranke zabludjeli hadezeovci bi dobivali po gospi. Nestali bi zagonetno jedne noći, nekakvi mračni muškarci bi ih odveli u nepoznatome pravcu i vratili nekoliko dana kasnije, zamišljene i tihe, s modrim podljevima ispod očiju i nešto drugačijim pogledima na bosansko pitanje, suradnju s Međunarodnim sudom za ratne zločine, privatizaciju nekakvog hotela ili ime maksimirskog nogometnog kluba.

Kožni bič

Opazili ste, naposljetku, kako su hadezeovci često sumnjivo jednoglasni. Ako biraju predsjednika, obično i nemaju nego jednog kandidata. Kad ih gledate krotke kao ovce, kao da im je netko nekakvim okrutnim, neljudskim činom slomio volju, pomislite kako Josip Manolić možda i nije lagao. Možda ih zbilja mrcvare u podrumu zgrade na Trgu žrtava fašizma, kao što je onaj Fritzl u podrumu obiteljske kuće mrcvario svoju kćer?

Nekakav nesretnik iz šibenske županijske organizacije visi gol sa stropa, a tajnik stranke, s crnom kožnom maskom na glavi, šiba ga kožnim bičem, pali užarenim ugljevljem, lomi mu prste ili čak poseže za najčudovišnijom od svih metoda mučenja, naglas čita "Bespuća povijesne zbiljnosti".

Ne bi zaista bilo zgorega poslati policiju da točno utvrdi što se tamo dolje događa.

Naslovnica Vlaška posla

VIŠE IZ RUBRIKE