Mišljenja Vlaška posla

Vlaška posla

Ante Tomić

Ante Tomić: Zašto su Željku rasrdila 'gnjila trupla' u mom tekstu, a bećarac o Jasenovcu i Gradiški nije joj smetao?

licemjerje na sav glas
Krvavi događaj o kojemu Marko Perković razdragano pjeva vrlo je sličan krvavom događaju kod Hude jame. Nekakvi idioti poubijali su zavezane zarobljenike. Ali, opet... bećarac o Jasenovcu i Staroj Gradiški nije smetao ni senzibilnoj Željki Markić ni njezin

Tužna je istina da najuzorniji hrvatski domoljubi često ne znaju svoj jezik. Zazivaju hrvatsku mati, a jedva natucaju materinji. Komično je to gledati, što su veći Hrvati, gotovo u pravilu, gore vladaju hrvatskim. Rasrdila se tako prvo Željka Markić, a za njom cijeli niz desničarskih portala da sam u jednom novinskom tekstu ja napisao kako su u Hudoj jami u Sloveniji nađena gnjila trupla ustaša i domobrana.

Svi ćemo biti gnjilo truplo

Zbog nečega njima je uvredljivo kad se napiše gnjila trupla, a radi se zaista o vrijednosno neutralnom, hladnom i nepristranom opisu jedne pojave. Da je velika Hrvatica Željka Markić pogledala u koji god rječnik hrvatskog jezika, a mogla ga je jadna naći i na internetu, pod slovom t našla bi imenicu truplo, stoljećima već dobru našu hrvatsku riječ za mrtvo tijelo, a mrtvo tijelo, kao što svaki pučkoškolac znade, organska je tvar koja gnjili, ili trune, ili se raspada.

Što sam ja, dakle, napisao? U rudarskom oknu Hudoj jami istrunula su nekakva ljudska tijela, kao što ljudska tijela bez razlike trunu. Sve nas to čeka jednom kad naše besmrtne duše odu svirati citre na nebesima. Valja to osobito naglasiti u ovo vrijeme, o Danu mrtvih. Ja ću jednog dana biti gnjilo truplo, kao što će i Željka Markić i polupismeni tukci s Direkta, Maxportala i Dnevno.hr jednog dana biti gnjila trupla.

S izuzetkom onoga Nazarećanina koji je ustao iz mrtvih, nijedan od nas nije propustio postati gnjilo truplo. Nije to mnogima ugodno čuti, ali ljudska smrt je i komunalna nevolja. Kada umremo, osim boli i gubitka najmilijima, mi smo i izvor smrada i potencijalne zaraze i zbog toga nas valja prikladno zbrinuti, zakopati dva metra pod ledinu ili spaliti na visokoj temperaturi, a tradicija traži i da se to napravi uz decentan, dostojanstven obred, sa svećenikom koji teatralno škropi blagoslovljenom vodom i malim ministrantom koji maše kadionicom, i da se mjesto naposljetku obilježi kamenom pločom s našim imenom i ukrasi svježim krizantemama.

Nesretna čeljad koju su partizanski pobjednici u svibnju 1945. zaklali ili strijeljali i bez reda nabacali u Hudu jamu pokopana je bez ičega takvog. Svatko će se od nas, ako je poštenja i ljudskosti u njemu, zgranuti nad stravičnim zločinom, zastidjeti od te gomile kostiju, praznih duplji lubanja ustaša i domobrana. Nitko zaista ne zaslužuje takvu smrt, a u Drugom svjetskom ratu i neposredno nakon njega to je, nažalost, bio dosta čest prizor.

Bećarac

Diljem svijeta, u Katinskoj šumi u Poljskoj, u Babyn Jaru u Ukrajini, u Glini u tadašnjoj NDH, bezbrojni su hladnokrvno ubijani, obično samo zbog pogrešnog imena. Četrdesetih godina prošlog stoljeća daleko je više gnjilih trupala završilo u neobilježenim masovnim grobnicama, plitko pokopano u kakvom jarku ili naprosto bačeno u bezdane kraške jame, nego što ih je imalo normalan pogreb.

Nije se tada mnogo držalo ni do zakona Božjih, a ni higijenskih i zdravstvenih propisa, svi su izbjegavali bolje pogrebne običaje, a jedan od strašnijih primjera komunalnog nemara s mrtvim tijelima čak je zabilježen u stihovima koji se pjevaju na vedru melodiju bećarca. Pa kaže:

Jasenovac i Gradiška Stara
to je kuća Maksovih mesara.
Kroz Imotski kamioni žure,
voze crnce Francetića Jure.
U Čapljini, klaonica bila,
puno Srba Neretva nosila.
Oj, Neretvo, teci niza stranu,
nosi Srbe plavome Jadranu.

Čuli ste ove deseterce negdje, ako ne negdje u svatovima, a onda svakako prije nekoliko godina, kad se odnekud pojavila snimka na kojoj ih pjeva Marko Perković, popularni pjevač lakopatriotskih nota. Neobičan je to glazbeni broj, jedan od sasvim rijetkih, ako ne sasvim usamljen, u kojemu se na šaljiv način pjeva o ratnom zločinu.

Ja ne znam da na našem jeziku postoji išta čudovišnije, da je ijedan Hrvat ikad spjevao išta tako okrutno, išta tako gnjusno, išta tako skaredno zlo kao što je pjesma o zaklanim Srbima što plivaju zelenom rijekom put mora, na gozbu ribama i rakovima.

Licemjeri

Krvavi događaj o kojemu Marko Perković razdragano pjeva, pogledate li bolje, vrlo je sličan krvavom događaju kod Hude jame. Nekakvi idioti poubijali su zavezane zarobljenike. Ali, opet, zbog nekog razloga, bećarac o Jasenovcu i Staroj Gradiški nije smetao ni senzibilnoj Željki Markić ni njezinu uzrujanom društvu na državotvornim portalima.

Dapače, kad se snimka pojavila, svi su uglas isticali Thompsonovu predanost Bogu i domovini. Za gnjila trupla zaklanih Srba bolila ih je, da oprostite, neka stvar.

Dobri Bog na nebesima vjerojatno se krasno zabavlja kad Željka Markić krene nešto govoriti u Njegovo ime. Dobri Bog zapanjeno se križa lijevom i desnom gledajući te desničarske licemjere kako na Bleiburgu skrušeno mrmljaju Očenaše, a onda na povratku stanu u motel kraj ceste, naruče vruće prasetine i hladnog gemišta i ajmo, mala: "U Čapljini, klaonica bila, puno Srba Neretva nosila..."

Naslovnica Vlaška posla

VIŠE IZ RUBRIKE