Mišljenja Vlaška posla

Vlaška posla

Ante Tomić

Što Petrinina Majka Božja od Guinnessove Knjige Rekorda ima s Bogorodicom? Malo toga

Kolumna Ante Tomića

Zar ne bi bilo zgodno da Crkva uvede kartice vjernosti kao trgovački lanci koji popustima nagrađuju redovne mušterije? Više bi vjerojatno bilo naroda na misama da se, recimo, možete ispovjediti, skrušeno i iskreno, i da vam svećenik dade pokoru od, na primjer, deset Očenaša i pet Zdravomarija, a vi onda iz lisnice izvadite crkvenu karticu i zahvaljujući bodovima koje na njoj imate, bodovima koje ste stekli stalnim dolascima na nedjeljne mise, dobijete popust od dvadeset posto i naposljetku, umjesto deset Očenaša i pet Zdravomarija, izmolite samo nevjerojatno povoljnih osam Očenaša i četiri Zdravomarije.

Bog nije broj

To, naravno, ne bi bilo zgodno. Smiješno je ovako nešto i zamišljati jer se Boga ne da izraziti nikakvim brojem ili mjerom. Mi ljudi, beznačajni i smrtni, ne možemo sebi pravo ni predstaviti biće tako veliko, i u vremenu i u prostoru neograničeno.

Postoji li nekakva matematička prispodoba za Boga, ja mislim da bi On bio ona beskonačnost u kojoj se, po tvrdnjama, sijeku dva paralelna pravca. Mislim, ja ne znam kako i zašto se paralelni pravci sijeku, moj skromni um ne shvaća takvu apstrakciju, i ovo kažem više nekako poetički, nego matematički, da je Bog jedna točka u dalekom beskraju, gdje se sve ono što je s kraja na kraj svemira teklo usporedno, odvojeno, čudom nekako svija, dodiruje, izmiruje i postaje jedno.

Što god bilo, mi ljudi ne prestajemo prikazivati Boga, a ovakvi beznačajni i smrtni i glupi, najbolje čega se možemo dosjetiti predstavljajući Njegovu veličinu jest da Ga izgradimo u monstruoznim, nerazumnim, katkad i statički nepromišljenim razmjerima, napravimo gorostasa na vrhu brda kao u Rio de Janeiru, moćnim građevinskim dizalicama ga spojimo od betonskih dijelova od kojih je svaki dimenzija i težine obiteljske kuće, kao što su nedavno učinili negdje u Poljskoj, da posadimo križ visoko nad gradom, kao što je maštao Željko Kerum, ili da podignemo Bogorodicu od sedamnaest metara, kao što je u Primoštenu upravo podiže osebujni Stipe Petrina.

To je za Meštrovića

I ovo je komična pojava. Jer, zaista, nikakvim se teološkim argumentom ne može dokazati da je križ visok kao četverokatnica, kojim je bogataš naumio kupiti mjesto u raju, bolji, da je u njemu više Boga nego u neznatnom, majušnom srebrnom križiću oko vrata žene koja moli za zdravlje svoje djece.

Dapače, razmetanje veličinom nešto je i bizarno, ne može to biti prava vjera. Znameniti Krist raskriljenih ruku iznad brazilskog velegrada mene impresionira po prilici kao i slavni, najveći svjetski osmerostruki hamburger od jedanaest kilograma mljevene govedine i četrdeset kriški pržene slanine u Heart Attack Grillu u Las Vegasu.

A ovo s Gospom na brijegu iznad Primoštena mi je još i čudnije. Ne znam kako vi doživljavate Majku Božju, ali meni je ona, možda sam u krivu, u mislima uvijek bila niža ili, uvrh glave, srednjeg rasta. Žena koja je rodila Sina Božjeg činila mi se kao nježna gospođa, lijepa žena malešne, krhke građe i ne mogu je prepoznati u prikazu Stipe Petrine.

Sedamnaest metara više mi je nekako za one stasite i mljekate, lagano i brkate dinarske seljanke koje je Ivan Meštrović klesao.

Petrina mi nije mrzak, ne čini se nepošten, njegove neuglađene i drske, uvredljive izjave kojiput su istinitije od ičega što se čuje u našoj politici, ali ova armiranobetonska pobožnost, ova Majka Božja od Guinnessove Knjige Rekorda što se nestrpljivo čeka da bude uspravljena nad njegovim mjestom, totalni je promašaj.

Jedino što primoštenska skulptura ima zajedničko s Gospom, ako mene pitate, je da bi ta žena pouzdano bila djevica. Jer kako bi ijedan muškarac razdjevičio tako veliku ženu? Nigdje, pa ni u neumjerenoj narodnoj epici, nema takvog delije koji bi izašao na megdan ženi od sedamnaest metara?

S vremena na vrijeme vjerničko se mnoštvo silno uznemiri ako negdje Gospin kip otvori oči, nasmiješi se, zaplače ili na neki drugi način čudesno oživi.

Div za strah

Takvu pojavu u Primoštenu ipak ne biste željeli vidjeti. Da guliverski kip primoštenske Bogorodice oživi, narod bi se prije užasnuto razbježao nego pao na koljena gorljivo moleći. Izračunao sam ugrubo, Majka Božja te veličine za ručak bi pojela dva pečena janjca, plus kruh ispod peke širok kao kolo od šlepera, plus manju njivu mlade kapule, plus još jednu njivu lubenica, plus nekoliko plehova krempita, baklava, eklera i čupavaca, popila bi jedno do dva barila gemišta, pa na kraju žalosno podrignula, pogledala Stipu Petrinu i rekla mu: "Stipe, ja sam ti gladna."

Naslovnica Vlaška posla

VIŠE IZ RUBRIKE