Mišljenja Vlaška posla

Vlaška posla

Ante Tomić

Da imamo ikoga poštenog, država bi vukovarski vodotoranj sama napravila, šta košta da košta

Kolumna Ante Tomića

Ako ste na Dan pobjede i domovinske zahvalnosti poželjeli štogod priložiti za obnovu vukovarskog vodotornja, trebali ste nazvati specijalni broj, a s druge strane, u Kninu, javio bi vam se nekakav znameniti živući Hrvat ili Hrvatica, pa biste vas dvoje na minutu ili dvije ugodno i opušteno razmjenjivali svoja bezvrijedna mišljenja o bezvezarijama.

Razgovor s Rojsom

Mogao vam se slučajno, vidio sam na televiziji, javiti i umirovljeni general Ljubo Ćesić, ali ne znam što biste s Ćesićem razgovarali, čak ni o bezvezarijama. Iznad Ljube Ćesića, po mom mišljenju, trebao bi stajati natpis kao nekad u autobusima: "Zabranjeno razgovarati sa šoferom."

Kako bilo, deseci tisuća naših iz zemlje i iseljeništva nazvali su broj istaknut na dnu malih ekrana, ali njih opet ni približno nije bilo dovoljno. Drugi put je već javna televizija organizirala takav koncert s omiljenim pjevačicama i pjevačima, napravila veliku pozornicu, raskošno i skupo je osvijetlila i ozvučila i dovela mnogočlani orkestar, gudače i puhače i sve kako se šika, a rezultat je bio, blago rečeno, skroman. Televizija je, po prilici, potrošila deset da bi zaradila jedanaest. Ako ne i manje od toga.

Svi su u Knin došli dotjerani i trudili se izgledati uzbuđeno i sretno na raskošnoj fešti u povodu veličanstvene pobjede, ali u Vukovaru se od toga neće naročito okoristiti. Umjesto da je organizirao dobrotvorni koncert, Siniša Kovačić vjerojatno bi više napravio da je prao šoferšajbe na benzinskoj pumpi na ulazu u Knin. Ustvari, ako smijem predložiti, predsjednik Uprave HRT-a napravio bi krasnu domoljubnu gestu da potkraj godine za obnovu vukovarskog vodotornja dade čitavu svoju otpremninu.

Ipak, ne možemo njega osuđivati. Nevolja je i inače s vodotornjem. Kad su prije nekog vremena u njemu zamislili napraviti memorijalni centar i muzej i koješta još najsuvremenije, multimedijalno, digitalno i zasljepljujuće, vukovarske vlasti zacijelo su kontale kako će brzo i lako sakupiti novac za to. U njihovim predstavama nijednoj pravnoj ili fizičkoj osobi nije bilo mrsko dati da se spasi taj simbol našeg stradanja.

Jadna lemozina

Ali, evo, mjesecima se prave nekakve akcije, pjeva se i pleše, trče se humanitarni maratoni, za vodotoranj se kuhaju čobanci i brujeti, domaćice peku fritule, vatrogasci potežu konopce i seoski delije bacaju kamena s ramena, djevojke se odriču miraza, a školska djeca napolitanki na velikom odmoru, a svejedno se nije još namaklo ni polovinu potrebne svote.

I još da je to nekakva ozbiljna, zajebana svota, pa ajde nekako, ali čitav budžet za obnovu nije nego dvadeset milijuna kuna. Možete li to uopće zamisliti – dvadeset milijuna?! Prije deset godina, dok je Ivo Sanader hodao zemljom, dvadeset milijuna bi maznuli još do podneva. Konstruktor, Vijadukt, Skladgradnja, Hidroelektra, nema majci tko ne bi dao. Imalo se, trošilo se. Pet gastarbajtera u seoskoj gostionici u mome imotskom kraju u jedno bi popodne obnovili vukovarski vodotoranj.

"Mala, daj meni vodotoranj i uzmi i ti sebi nešto", vikali bi muškarci razmetljivo mašući valutom.

U boljim se danima, jednom davno, kad smo bili bolji ljudi, zapravo ne bi ni sakupljao novac, nekakav jadni sitniš od građana i poduzeća, ne bi se organizirali koncerti i nazivali seksi telefoni s Ljubom Ćesićem na drugoj strani, nego bi hrvatska država spomenik i muzej za svoje heroje, šta košta da košta, sama napravila. Da u našoj slavnoj Republici ima ikoga vrijednog i poštenog, za simbol vukovarske žrtve i stradanja ne bi se sakupljala lemozina od pet kuna plus PDV po pozivu, i onda još jadikovalo kako je odaziv bio slab.

Čudna su neka vremena došla. Hrvatstvo je, vidite i sami, u strahovitom naletu. Narod se masovno šakama bije u domoljubne grudi i doslovno rida, suze mu se niz obraze cijede na spomen Lijepe naše, ali ako to sveto čuvstvo valja izraziti u novčanim jedinicama, svi se krenu bespomoćno tapšati po džepovima. Novčanik su ostavili u drugim hlačama.

Trgovački centar

Fenomen je, priznat ćete, dosta misteriozan. Ljudi bi dali život za Hrvatsku, ali pare ih ne pitajte.

Kad ih vidite kako mizerno cicijaše, pomislite kako vodotornju možda nije ni suđeno da postane multimedijalni centar i muzej. Nismo mi tako dobar narod da bismo imali ikakve spomenike, nego u vukovarskom vodotornju na obali Dunava jednostavno treba napraviti trgovački centar, dolje Intersparov supermarket, a gore McDonald's, DM, Zara, Erste banka, TELE2 i Peek & Cloppenburg.Naposljetku, zato smo se i borili.

 

Naslovnica Vlaška posla

VIŠE IZ RUBRIKE