Mišljenja Vlaška posla

Vlaška posla

Ante Tomić

Smrtonosni selfie

Telefon s opcijom snimanja otkrio nam je dosad nepoznati narcizam ljudske vrste. Autoportret je postao pravladavajući likovni motiv. Svaka je šesnaestogodišnjakinja napravila više autoportreta nego Julije Knifer u 80 godina

Korejci i Korejke, rastom po prilici kao naši prvopričesnici i prvopričesnice, prolaze ulicama snimajući se mobitelom na štapu. Čine to, doduše, i turisti drugih nacionalnosti, ali pripadnici malešne dalekoistočne race, primijetio sam, osobito vole selfie stickove. Osim u zaslon telefona na kratkoj metalnoj motki oni jedva i u šta drugo gledaju.

Nije li to ludo? Došli su s drugoga kraja svijeta, čitavu godinu štedjeli za godišnji odmor, platili četveroznamenskasti dolarski iznos da bi preletjeli osam vremenskih zona, a na žuđenom odredištu ne bilježe ni kasnoantičku arhitekturu, ni mediteransko raslinje, ni specijalitete od plodova mora, ni crno vino, ni prelijepe, vrtoglavo visoke lokalne djevojke već krupno slikaju samo dosadne, poznate stare sebe, muškarce i žene koje su u svako doba, dvadeset četiri sata dnevno, sedam dana u tjednu, mogli slikati i da su ostali kod kuće u Seoulu.

Kniferova opsesija

Vjerojatno ima i glupljih načina da potrošite svoj novac, ali ja se sada ne mogu sjetiti ni jednoga.

Prije dvanaest godina, kad je umro Julije Knifer, kritičare i povjesničare umjetnosti zapanjile su tisuće autoportreta nađenih u ostavštini i sve otad pokušavaju razumijeti opsesivni koncept umjetnika koji se svaki dan morao naslikati. Telefon s opcijom snimanja približio nas je rješenju tog misterija. Tehnička novotarija otkrila nam je dosad nepoznati narcizam ljudske vrste. Nismo mogli ni pojmiti kako smo samozaljubljeni dok Samsung i Apple nisu napravili visokorazlučivu, mnogopikselnu prednju kameru.

Autoportret je postao pravladavajući likovni motiv našeg vremena. Svaka je šesnaestogodišnjakinja napravila više autoportreta nego Julije Knifer u osamdeset godina plodnog stvaralaštva.

Pogledam koji put u kafiću, krišom i u krivnji, pazeći da predugo ne buljim da ne bi ispalo neprilično, te srednjoškolske koze kako fotografiraju sebe same. Prije nego kliknu, redom sve jednako naprave: dlanom izravnaju kosu, podignu malo bradu, pogledaju iskosa u ekran širom iskolačenih očiju i uvuku lagano obraze, pućeći usne u poljubac. Pretpostavljam da one to drže zavodljivim. Nemam pojma, meni je prije nekako otužno.

Pad u provaliju

Da prođete ulicom držeći ispred sebe špiglo kao Snjeguljičina maćeha, narod bi se zacijelo začuđeno osvrtao za vama, a nije isključeno da tkogod ne bi i pozvao Hitnu pomoć. Selfie štap zbog nečega ne izaziva takvu sablazan, premda u osnovi nije ništa drukčiji. Hodate svijetom gledajući sebe samoga. Mogli biste se zaista, dok se snimate, i češljati, istiskivati čiriće na čelu ili plaziti jezik pregledavajući upaljene krajnike.

Jučer je jedan Kanađanin naših korijena na Plitvičkim jezerima skrenuo s obilježene staze, prekoračio ogradu i izmakao se nekoliko metara natraške, da bi napravio što upečatljiviji fotografski autoportret na pozadini veličanstvenih vodopada. I šta mislite kako je ispao?

Ispao je sedamdeset metara u provaliju.

Samodopadno zureći u svoje lice na ekranu telefona, okliznuo se na mokroj travi, šeprtljavo zaveslao rukama i s krikom se srušio u dubinu. Prijatelji su ga mogli samo gledati kako u padu udara o grane bukava na strmini: tup!... tup!... tup!... tup! Tako je stravično bubao, sad rebrima, sad zatiljkom, sad preponama, da su oni svaki put stisnuli oči i stresli se.

Ali, majmunu su naposljetku upravo te grane spasile život. Ozljede su mu teške, no ne i smrtonosne. Uspješno se oporavlja u Općoj bolnici Zadar, imao je više sreće od slovačke turistkinje i dvoje osamdesetogodišnjih Nijemaca koji su na istome mjestu poginuli.

I Slovakinja i Nijemci, treba li uopće spominjati, nastradali su zbog selfieja. Kad su se strmeknuli niz klisuru, vjerojatno nitko nije išao tražiti njihove mobitele na dnu jezera Kaluđerovac, ali ako mene pitate, vrijedilo bi ih naći i razviti zadnje fotografije koje su unesrećeni napravili. Njihove izraze gole strave, kad su opazili da padaju, trebalo bi napraviti na porculanskom ovalu sa zlatnim rubom i staviti na njihove nadgrobne spomenike.

Ljudska propast

Valjalo bi to ostaviti za povijest, da bi naraštaji koji dolaze shvatili kako je točno počela propast ljudskog roda. Jednoj superiornoj vrsti, čije su se jedinke sporadično ubijale zbog teške depresije, nesretne ljubavi ili neizlječivog tumora, podijelili su mobitele s prednjom kamerom i otad je sve otišlo kvragu.

Sve je više njih gledalo smrti u lice gledajući upravo vlastito lice. Samozaljubljenost ih je otjerala u samoubojstvo. Pa, recite i sami, može li se gluplje od toga?

Naslovnica Vlaška posla

VIŠE IZ RUBRIKE