Mišljenja Vlaška posla

Vlaška posla

Ante Tomić

Nisu nama Turci krivi

Na samom sjeveru Srbije, nedaleko od državne granice s Mađarskom, Tisa razdvaja Bačku od Banata i dijeli na dvoje jedan gradić s golemom mađarskom većinom. Polovica u Bačkoj zove se Kanjiža, a na banatskoj je strani Novi Kneževac. A jednom je tu bila i granica dvije velike i slavne, obje danas bivše carevine, preko mirne zelene vode mrko su se gledali austrougarski i otomanski graničari.

Uspomena na taj veliki politički i civilizacijski rasjed ostala je u mađarskim imenima dvaju gradića: Kanjiža je tako Magyarkanizsa ili Mađarska Kanjiža, a Novi Kneževac je Törökkanizsa, što će reći Turska Kanjiža. Mađari, kako vidite, mogu živjeti sa saznanjem da su njihovim mjestom nekad vladali Turci, ali Srbima je ta historijska činjenica tako mrska i odbojna da su i tursko ime zatrli.

Uvjerljivi 'prvaci'

Antipatija je iracionalna. Prije nekoliko godina neke su srpske novine provele anketu među stanovništvom tko su najveći neprijatelji Srba i rezultati su bili neočekivani, upravo zapanjujući. Na vrhu nisu bili Hrvati ili Bošnjaci s kojima se nedavno ratovalo, ili Albanci, koji su se odcijepili s Kosovom, ili nevjerni Crnogorci, ili Amerikanci, koji su Srbe krajem prošlog stoljeća bombardirali. Više od stotinu godina od propasti Otomanskog Carstva, Turci su i dalje uvjerljivo držali prvo mjesto na ljestvici tradicionalnih dušmana Srba i srpstva.

Ima, naravno, iznimaka. Srbi, kao i Hrvati, neobično vole gledati turske serije, a nedavno, kad je jedan prezgodni turski glumac došao u Beograd, obožavateljice su ga umalo rastrgale. Takva je bila jagma za frajerom da mu je anonimna gospođa iz Dubrovnika nudila besplatno ljetovanje. Sjetite se toga idući put kad vam neka žena nadmoćno reče kako su muškarci nepromišljeni pohotnici, budale koje će izgubiti glavu zbog one stvari.

Ipak, generalno, može se kazati da o Turcima u našem svijetu vlada negativno mišljenje. U školama su nas učili kako je njihovo osvajanje nepopravljivo unazadilo. Nakon kosovskih, krbavskih i drugih poraza počeli smo, tvrdi se, zaostajati za europskim narodima s kojim smo prije bili jednaki i nikada ih kasnije nismo sustigli.

Čudna frustracija

Ova nas čudna frustracija i danas peče, ona je, između ostalog, zaslužna za malu kamenu varoš koja je nikla na obali Drine. Zgranuto gledajući čudovišni kič Andrićgrada, kojim su Emir Kusturica i Milorad Dodik htjeli Srbima nadoknaditi renesansu koju su im Turci tobože uskratili, shvatio sam kako se jedva išta promijenilo od vremena Mažuranićevih i Njegoševih epova i deseteračkih pjesama koje je sakupio Vuk Karadžić, gdje su Turci žanrovski definirani kao okrutni gospodari sa zakrivljenim sječivima, neosjetljivi na zapomaganje izgladnjele kršćanske raje.

I da još petsto godina prođe, mi ćemo i dalje u to vjerovati, sve do kraja svijeta ćemo svakog kolovoza u Sinju neumorno proslavljati jednu veličanstvenu vojnu pobjedu nad turskom silom, koje se, uzgred rečeno, turska sila uopće ne sjeća.

Posjet turskog predsjednika Erdogana Hrvatskoj zgodna je prigoda da razmislimo o tome vjekovnom neprijateljstvu. Da nismo možda bili nepravedni prema velikom turskom narodu i velikoj turskoj kulturi? Zar su oni zaista bili takvi neuki nasilnici, a mi umiljate i nedužne dobričine, nenaoružani, antialkoholičari, sušta kršćanska poniznost?

Pogledamo li političke prilike u nacionalnim državama nastalim u posljednjem desetljeću prošlog stoljeća, mnogo je razloga da promijenimo ovo stajalište. Cijelu prokletu povijest mi smo vjerovali kako smo pošteniji, pametniji, pismeniji, pobožniji i uopće neusporedivo bolji od naših tuđinskih osvajača. Uvijek nam je netko drugi bio kriv: Arpadovići, Mlečani, Austrijanci, Mađari, Srbi ili, više nego itko drugi, Turci.

"Eh, da nije njih, gdje bi nam bio kraj", kukali smo neutješno. "Joj, kako bi ovdje bilo blagoslovljeno i berićetno da nema mrskih nam okupatora. Daj nam, Bože, neovisnost i slobodu pa ćeš vidjeti kakvu ćemo krasotu napraviti."

Balkansko pleme

Onda je Bogu valjda dozlogrdilo slušati naše zapomaganje, pa nam je dao žuđenu neovisnost i slobodu, da budemo sami sebi gospodari i... zapravo je sve ostalo isto. I kad smo dobili hrvatsku državu, država nam je ostala neprijateljska. Dapače, najveći hrvatski domoljubi istodobno su najveći porezni dužnici.

Neporeciva je istina da nije nevolja u turskoj, ili mletačkoj, ili austrijskoj vlasti, nego da smo mi u većini jedno nepokorno balkansko pleme koje naprosto ne prihvaća nikakvu, pa ni svoju vlast i sustav.

Naslovnica Vlaška posla

VIŠE IZ RUBRIKE