Mišljenja Vlaška posla

Vlaška posla

Ante Tomić

Tko je ispravniji u vjerskom ratu?

Ako nemate vremena za čitanje tri knjige nekakvog švedskog pisca, ekumenskoj će svrsi poslužiti i desetak redaka iz propovijedi pokojnog nadbiskupa Frane Franića, kad se u Imotskom slavila 250. obljetnica pobjede nad Turcima i povratka grada u kršćanske ruke

Premda je ekranizacija njegovog poluautobiografskog romana o odrastanju 2004. bila među nominacijama za "Oscara" za najbolji strani film, Jan Guillou nije došao na svečanost u Hollywood, a razlog je za to bio upravo zapanjujući. Švedski pisac i novinar imao je nevolja s dobivanjem ulazne vize jer se nalazio na popisu terorista.

Označili su ga opasnog kad je na sajmu knjiga u Göteborgu demonstrativno izišao iz prostorije usred minute šutnje za žrtve 11. rujna i kad je poslije napisao da su Sjedinjene Države masovni ubojica našeg vremena i da napad na Svjetski trgovački centar nije bio napad na sve nas, na naš način života, već napad na američki imperijalizam.

Pobjeda dobra

Godinu ili dvije prije negoli su se avioni zabili u tornjeve na Manhattanu, ovaj svojeglavi i neustrašivi ljevičar napisao je romanesknu trilogiju smještenu u srednji vijek, u doba Križarskih ratova, dijelom na ledeni skandinavski sjever, a dijelom u suhu i vruću Palestinu, gdje jedan kršćanski vitez, bogobojazni švedski momak, stjecajem okolnosti sklapa prijateljstvo s tada najvećim neprijateljem kršćanstva, arapskim vojskovođom Saladinom.

"Put u Jeruzalem", "Vitez templar" i "Kraljevsto na kraju puta" divno se čitaju, imaju sve što viteški romani moraju imati, i pustolovinu i romansu i junaka većeg od života i nepokoljebljivu pobjedu dobra, ali, važnije od ičega, u podteksu sadrže jednu važnu političku poruku.

Istom nekoliko godina nakon objavljivanja ovih knjiga Jan Guillou je otkrio kako ih je pisao zgađen blaćenjem Arapa i islama u zapadnim medijima. Prikazivanjem muslimana gotovo kao životinja. Čitatelje je ovaj Šveđanin želio upozoriti kako je istina nešto drukčija.

Zbog toga je uzeo lik Saladina, koji je u svoje vrijeme i u kršćanskom svijetu uživao ugled prosvijećenog i milosrdnog viteza naspram kojega i najveći kršćanski junaci, poput Rikarda Lavljeg Srca, djeluju kao sirovi i glupi nasilnici, i smjestio je radnju u doba kad je arapska civilizacija, sa svojim medicinskim, matematičkim, astronomskim i brojnim drugim postignućima neusporedivo naprednija od europske.

Plemenito učenje

Napokon, tu je i vojni pohod koji je kršćanska Europa poduzela, a koji joj nikako ne služi na čast i diku. Blagoslov s kojim je papa Urban Drugi ispratio konjanike i pješake koji su sudjelovali u Križarskim ratovima, obećavajući oprost svih grijeha i vječno blaženstvo svakome od njih, za posljedicu je imao, bez konkurencije, najsramotnije klanje u cijeloj historiji ljudskog roda. Bio je to džihad daleko krvoločniji od ijednog džihada koji su muslimani i prije i poslije toga napravili.

Stavite li jedno do drugoga kršćansko osvajanje Jeruzalema 1099. godine, kad su križari opijeni svetom vjerom puna tri dana divlje masakrirali ne samo muslimane i židove, već i dio jeruzalemskih kršćana koji su neoprezno nosili turbane, i događaj iz 1187. kad je Saladin vratio u muslimanske ruke Sveti grad i velikodušno pustio sve koji su htjeli otići, nema nikakve sumnje koja je strana u tome ratu bila čovječnija.

U ovo strašno vrijeme kad se zbog šake vjerskih fanatika i ubojica iz Bruxellesa i Pariza čitava jedna religija proglašava zločinačkom, vrijedi svakako pročitati vitešku trilogiju Jana Guilloa. Uzmite svakako ove knjige da biste shvatili kako nitko od nas, bez obzira kojemu se Bogu molio, nije bez ostatka ni krvnik ni žrtva. Prorok Muhamed izvrsno je poznavao i judaizam i kršćanstvo i od njih je prepisao niz pravila.

Naprotiv, nešto je i unaprijedio izvornike, ostavio je svojim sljedbenicima detaljne upute, preciznije od ijednih dotad, kako biti skroman, ponizan, istinoljubiv i pošten, odgovoran za siromašne i bolesne, i to ćete plemenito učenje prepoznati u djelima mnogih dobrih muslimana.

Na kraju, ako nemate vremena za čitanje tri knjige nekakvog švedskog pisca, ekumenskoj će svrsi poslužiti i desetak redaka iz propovijedi pokojnog nadbiskupa Frane Franića, kad se u Imotskom slavila 250. obljetnica pobjede nad Turcima i povratka grada u kršćanske ruke. On je tada, u srpnju 1967. imao više mudrosti od mnogih naših današnjih svećenika i teoloških laika:

Osveta u Imotskom

"Međutim, dragi vjernici, uz osjećaj radosne zahvalnosti mene ovog časa hvata i neugodan osjećaj, osjećaj neke zbunjenosti, nekoga kajanja. Ja se pitam: što su naši pređi učinili s braćom muslimanima, pošto su osvojili imotsku tvrđavu? Mislim da nisu lijepo s njima postupili. Držim da je tu bilo mnogo osvete, koja je u našim borcima, po njihovoj ljudskoj slabosti, upravo provalila, tako da su oni srušili u Imotskome sve džamije, a mnoge muslimane nevine pogubili ili ih, naprosto, protjerali iz svoje sredine.

Tada su mnogi muslimani nevini stradali, upravo su stradali zbog svoga vjerskog uvjerenja, kojeg se nisu htjeli odreći. Oni su branili imotsku tvrđavu, a s njom i muslimansku vjeru, kojoj su pripadali iz uvjerenja, da je njihova vjera prava vjera. Trebalo je da to uvjerenje naši pređi poštuju i da, poslije dobijenog rata, puste svoju braću muslimane na miru, da njihove džamije ne diraju."

Naslovnica Vlaška posla

VIŠE IZ RUBRIKE