Mišljenja Vlaška posla

Vlaška posla

Ante Tomić

Kako je Reiner ujedinio Hrvate

vlaška posla

Postoji li pakao drugačiji za svakog grešnika, mene će Sotona staviti da u vječnosti stojim pred šalterom u banci, beznadno zureći u displej na kojemu, recimo, crveno svijetli 22, dok ja u ruci držim papirić s rednim brojem 72 346 923 746 018 911.

Ljudi su složno izašli iz automobila na studen i ogorčeno pljunuli i opsovali za predstavnikom najviše zakonodavne vlasti u Republici Hrvatskoj koji je upravo iščezao iza zavoja i nijednoga kasnije nije utješilo i oraspoložilo kako Željko Reiner ustvari nije kriv, već je naprosto takav zakon da njega svuda moraju pratiti policijska kola s rotirkama. A i zašto bi ikoga od nas ta činjenica utješila i oraspoložila?

Postoji li pakao drugačiji za svakog grešnika, mene će Sotona staviti da u vječnosti stojim pred šalterom u banci, beznadno zureći u displej na kojemu, recimo, crveno svijetli 22, dok ja u ruci držim papirić s rednim brojem 72 346 923 746 018 911.

Znate zacijelo nešto o tome, teško je naći mučnije iskustvo od čekanja u redu. Najgore je, dakako, u banci, gdje nema za čitati ništa osim letaka o izvanredno povoljnim kamatama na oročenu štednju i ekspresnim gotovinskim kreditima, ali jad i gnušanje svojim mizernim i ponižavajućim postojanjem možete doživjeti i ako sjedite u čekaonici nekakve zubarske ordinacije, ili ureda u općini, ili se premještate s noge na nogu u mesnici, ili ako ste jedan od nekoliko tisuća domišljatih koji su došli napuniti rezervoar u dvadeset tri i trideset, pola sata prije poskupljenja goriva.
 

Alo, di ste krenuli?

Na mjestima poput ovih češće nego igdje doživite izljeve iracionalnoga gnjeva i divlje svađe nepoznatih, nigdje nema takvih pokvarenjaka i podlaca kao u bankama, zubarskim čekaonicama i općinskim hodnicima. Znam to jer sam i sam jedan od njih, naučio sam na vlastitoj koži kako se čekajući u redu čovjek preobražava u vukodlaka.
Nakon pola sata čekanja dosada u vama lagano počne kuhati u depresiju, a depresija zatim destilirati u čistu, vrelu mržnju i neprijateljstvo za one s kojima čekate.

Gledate se mračno, kriomice ispod oka, sladostrasno zamišljajući kako ćete otkinuti glavu onome tko se pokuša progurati ispred vas, i dosta je da jedan samo kao slučajno pruži nogu bliže šalteru, da svi ljutito zagrajaju: "Alo, gospodine, di ste vi to krenuli!? I mi ovdje čekamo! Ma, gledaj ti pametnjakovića! Majstore, red je iza!..."

Znajući kako su to gadne situacije, lijepo mogu zamisliti bezbrojne očajnike zatočene prije nekoliko dana u pregrijanim automobilima u duguljastom, zmijolikom, višekilometarskom redu pred slovenskim graničnim prijelazom. Pošli su, istina, na skijanje, ali u četvrtom satu čekanja bliža im je nekako bila ideja da sebi oduzmu život.

Lupkali su iscrpljeno po volanu, odsutno slušajući Narodni radio, i u retrovizoru prezirno gledajući svoju djecu na stražnjem sicu, dvoje malih, odvratnih kretena koji ne skidaju slušalice, kad je mimo njih, praznim lijevim trakom, iznenada prohujao predsjednik Sabora Željko Reiner s policijskom pratnjom s plavim rotacijskim svjetlima.

Ako želite da vas drugi vole, jedva da možete učiniti išta pogrešnije od ovoga. Takvog će tipa svi, beziznimno, bez obzira na vjeru, naciju, rasu, ideološko i političko opredjeljenje, mrziti kao psa. Bilo je toga dana, procjenjuje se, gotovo dvije tisuće auta ispred kućica u Bregani i u svakome je prosječno po troje njih sjedilo, i baš je svaki od šest hiljada hrvatskih skijaša rekreativaca, i ako je Esdepeov i ako je Hadezeov, i ako je Mostov, i ako je Bandićev glasač, rekao nešto krajnje neprilično ili o akademiku Reineru ili o akademikovoj majci.
 

Slalom ili spust

Ne viđa se zaista često da su Hrvati u nečemu bili tako jedinstveni. Bojim se ipak da to nije ono narodno jedinstvo na koje je Reiner pozvao prije tjedan dana, u svojem nastupnom govoru u Saboru.

Ljudi su složno izašli iz automobila na studen i ogorčeno pljunuli i opsovali za predstavnikom najviše zakonodavne vlasti u Republici Hrvatskoj koji je upravo iščezao iza zavoja i nijednoga kasnije nije utješilo i oraspoložilo kako Željko Reiner ustvari nije kriv, već je naprosto takav zakon da njega svuda moraju pratiti policijska kola s rotirkama. A i zašto bi ikoga od nas ta činjenica utješila i oraspoložila?

Pametan čovjek morao bi ustati protiv zakona koji pravi budalu od njega. Koje su uopće posljedice odluke da predsjednik parlamenta ni na skijanje ne može bez osiguranja?

Gdje su policajci kad se Reiner u blagom slalomu spušta niz padinu? Skijaju mu slijeva i zdesna ili možda, ako su neskijaši, zapuhani trče kroz duboki snijeg, s isukanim pištoljima, sve gledajući hoće li iz smrekovog gaja iskočiti koji član mariborske podružnice Belih orlova sa samostrelom?

Kako bilo, ne trebamo uopće gledati statistike, imamo novi rekord. Nitko nikad nije u tako kratkom vremenu doživio takvu neomiljenost. Jedva što je došao na vlast, Željko Reiner je doživio da ga mrze kao Ivu Sanadera.

Naslovnica Vlaška posla

VIŠE IZ RUBRIKE