Novosti Hrvatska

Hrvatska

Ante Tomić: Ostatku svijeta naše granične razmirice izgledaju kao kompjutorska igra

Vlaška posla
Dakle, sad smo propali. Nema nam spasa. Pedeset četiri godine nakon krize u Zaljevu svinja imamo krizu u Piranskom zaljevu. Čovječanstvo je ponovno na rubu velikog rata u kojemu bi lako mogao biti uništen sav život na Zemlji. Diljem planeta užurbano se kopaju skloništa s debelim betonskim zidovima i olovnim stijenkama protiv radijacije, gomilaju se zalihe konzervi i dvopeka, a učiteljice podučavaju mališane propisno staviti plinske maske i šćućuriti se ispod klupa.

Neizbježni sukob

Nitko na svijetu ne spava, izmučeni od tjeskobe ljudi grizu nokte prebacujući s CNN-a na BBC, pa na NBC, Fox News, RAI, ARD, sve veće televizijske kuće poslale su ekipe na ušće Dragonje. Dopisnici javljaju dramatične novosti s terena, a analitičati u studiju gotovo bez iznimke zaključuju kako su sve pregovaračke mogućnosti između Slovenije i Hrvatske, nažalost, iscrpljene, nema više ni matematičke šanse da se sukob između ove dvije nuklearne velesile okonča mirnim putem. Izljubite se stoga s najbližima i kratko pomolite, nitko neće biti siguran kad Hrvati i Slovenci zarate.

Ili barem Hrvati i Slovenci tako to sebi vole predstavljati.

Ostatku svijeta, međutim, naše granične razmirice vjerojatno izgledaju stvarno koliko i kompjutorska igra. O tome se piše samo u specijaliziranim, gejmerskim magazinima i svi recenzenti ističu kako je grafička rezolucija, istina, odlična, ali likovi i zaplet nisu bogzna kako uzbudljivi. World Of Warcraft nudi daleko više uzbuđenja od Piranskog zaljeva.

Osim toga, to je već stara igra. Nema novih verzija, nema nadogradnji, izbor oružja ostao je manje ili više isti. Teško je ustvari objasniti zašto je to još uvijek popularno, a gotovo bez izuzetka svakog ljeta u posljednjih dvadeset godina svi u Hrvatskoj i Sloveniji iznenada pošandrcaju oko razgraničenja u nekoliko četvornih kilometara plitkog, muljevitog i ribom oskudnog mora.

U rujnu se zaboravi

Stvar je sezonska. Obično krajem srpnja to počne i traje desetak dana, u kojima se obje strane međusobno vrijeđaju i za koješta optužuju, ali bez mnogo konkretne akcije. Dosad nije bilo ozbiljnije neugodnosti nego ako bi jednome iz Celja opsovali mater u pizzeriji u Tribunju.

Već do rujna nitko se više ničega od toga ne sjeća.

Završit će tako, ne sumnjajte, i ove godine, premda i hrvatska i slovenska strana djeluju raspižđenije nego ikada. Strasti će se ohladiti dočim popuste ove vrućine, ali bi, ako mene pitate, to bila prava šteta. Ove nam se godine pruža krasna prilika da zauvijek raskrstimo sa Slovencima.

Kad se Vlada Zorana Milanovića proljetos dosjetila da svečanim vojnim mimohodom obilježi okruglu objetnicu “Oluje”, zacijelo joj nije ni na kraj pameti bila mogućnost da se ta vojska, topovi, tenkovi, rakete i nadzvučni avioni zaista iskoriste. Ali, kad su već momci izišli iz vojarna, obrijani i počešljani, uglancanih i čizama i pušaka, kad smo iz državne blagajne već platili za cijeli taj militaristički cirkus, ne bi bilo mnogo skuplje da povorka naprosto produži put Macelja.

K tomu bi se vjerojatno i u Kninu i Čavoglavama našlo mnogo onih koji bi im se pridružili. Znate kako je to na dernecima. Da muškarci malo popiju domaćeg vina i rakije i gajbu do dvije hladne pive, i da dođe vijest da je naša vojska krenula na Sloveniju, učas bi se oni organizirali.

Već ih vidim kako se dogovaraju u dvorištu pod odrinom, dvojica raspravljaju je li im pametnije poći passatom s ćelavim gumama ili vectrom s pokvarenom klimom, jedan je skočio u garažu po puške i municiju, a jedan žalosnim glasom uvjerava trinaestogodišnjeg sina kako je još nejak za ratovanje. Nije to za dicu.

Neće to dugo...

“A kako rodijak Mate more, a ja ne mogu?” pita dijete jogunasto.

“E, nemoj me sad zajebavat. Rodijak Mate na jesen će u srednju školu”, objasni mu otac razumno.

“Ljudi, a šta ćemo s janjeton? Samo šta nije pečeno”, javi se u to domaćin, dolazeći od ražnja sav zajapuren od ognja.

“Počmite vi brez nas”, optimistično će dragovoljac. “Neće ovo sa Slovencin dugo. Neće se janje ni oladit, eto nas nazad.”

Ante Tomić

Naslovnica Hrvatska

VIŠE IZ RUBRIKE