Usamljena i očajna došla su naša mala mjesta, naročito zimi, kad vjetar brije po poljanama ili kiša zabubnja na limenim krovovima kokošinjaca, narod se zbije u kuhinje, iza zamagljenih okana peče krumpirove polovice u špaherima, a cestom luta samo jedno žuto, olinjalo ničije pseto. Čitav se društveni život tu sveo na tri do četiri prokletnika koji teturaju između gostionice, sportske kladionice i dućana mješovite robe.
Nema više pošte, nema ni škole ni vrtića ni ambulante, nema vatrogasnog društva s amaterskim orkestrom limene glazbe, na velikoj zgradi koja je prije mnogo godina u središtu mjesta ambiciozno sagrađena za takve nekakve javne i prosvjetiteljske sadržaje, gdje će seljaci čitati popularnoznanstvene časopise i igrati šah, tek je jedan prozor osvijetljen....
