Novosti Hrvatska

Hrvatska

Ante Tomić: Imaju li svi Hrvati krevet?

Vlaška posla

/ Tomislav Krišto / Cropix

Teške su to riječi, ali istinite: Tri četvrtine svih Hrvata nemaju kreveta. Kad se raspravlja o životnom standardu, onda se obično smatra, da k neophodnoj potrebi života svakog pojedinca, spada u najmanju ruku, barem krevet. To se računa u minimum udobnosti za čovječji život. Pa ipak, s gledišta cjelokupnog hrvatskog naroda moramo danas reći, da svi oni, koji imaju svoj vlastiti krevet spadaju, u stvari, među privilegirane.
Oni su, naime, tako sretni da imaju dio namještaja, koga nema velika većina ostalih naših sunarodnjaka. Uopće je pitanje životnog minimuma veoma osjetljivo. Ovo izgleda sasvim drugačije, kada ga postavljaju makar i najljevičarskiji građani, i kad ga postavljaju seljaci. Što ćete; ‘Bog je visoko, a zemlja je tvrda’, veli seljačka poslovica.”

Robijao s Mačekom

Ovaj citat početak je poglavlja u jednoj knjizi koju veoma cijenim i koju smatram veoma važnom, a koja je, kao i manje ili više sve što je za nas važno i što bi valjalo cijeniti, zaboravljena. Riječ o knjizi “Kako živi narod” Rudolfa Bićanića, ekonomista, sociologa sela, političara i sveučilišnog nastavnika, jednoga od onih umnih i plemenitih hrvatskih rodoljuba kakvi su nekada živjeli, sasvim različiti od današnjih hrvatskih rodoljuba, koji su u većini glupi i pokvareni.

Bio je haesesovac, bliski suradnik narodnog vođe Vlatka Mačeka, s njim i robijao u Sremskoj Mitrovici, pisao programe stranke i obavljao odgovorne državne dužnosti prije Drugog svjetskog rata, a nakon njega predavao naraštajima studenata na zagrebačkom Pravnom fakultetu. U glavnom gradu njegovo su ime dali jednoj maloj periferijskoj ulici, a u rodnom Bjelovaru čak ni to.

Kada je 1936. objavio svoje epohalno djelo, imao je jedva trideset godina. Putovao je, dakle, taj mladi i obrazovani muškarac, francuski đak i sokolaš pun budalastih prosvjetiteljskih ideala, teško i mučno uskotračnom željeznicom, kočijom, na konju, a često, bogme, i pješke, ubogim krajevima gdje žive Hrvati, potreseno je gledao svoje nečiste i pothranjene zemljake, njihovu bijedu i zatucanost, no grudi mu je grijala užarena vjera kako za njih ima nade.

Teško se, istina, živi, ali i nesretnicima iz potleušica s podom od nabijene gline, koji jutrima ustaju raščupani iz stjeničavih slamarica, prazne crijeva u guštiku i primitivnim oruđem kuluče na jalovoj zemlji, jednom će svakako doći napredak i blagostanje.

Dao je dragi Bog i nama pameti i poštenja, obasjat će nas električno svjetlo, oplahnuti bistra tekuća voda i bijela će pogača slatko zamirisati u našim kuhinjama.
Osamdeset godina kasnije, da ne griješimo dušu, koješta je od civilizacijskih blagodati stiglo i do najmračnijih zakutaka domovine, ali jesmo li stvarno postali ljudi kakve nas je Rudolf Bićanić zamišljao da ćemo jednom postati?

Ne znam... Ja se ne bih zakleo u to.
Gledam prije nekoliko dana histeriju koja je zavladala oko otvaranja trgovačkog centra slavnog švedskog proizvođača namještaja. Gledam kolone auta kako se slijevaju put plavog kubusa kraj autoceste i divlju jagmu za naslonjačima, policama i štokrlima.
Gledam, napokon, predsjednika države koji otvara dućan pokućstva, a ne znam da je mnogo predsjednika države, makar u našem dijelu svijeta, koji bi došli otvoriti dućan pokućstva.

Isto ko onda

I nešto posramljen provincijskom snishodljivošću i ushitom, sjetim se Bićanića i posegnem za policom s knjigama da vam nađem odlomak koji sam citirao na početku.

Premda je došla i struja i voda i bežični internet, nije se mnogo toga ustvari promijenilo, zaključio sam poraženo. Zaista, veliko narodno veselje zbog jednog dućana namještaja moguće je samo u jednom narodu u kojemu je do koliko jučer tek svaki četvrti spavao na krevetu.

Ono čudovište bijede i zatucanosti, za koje smo mislili da je davno umrlo, ponovno nas je ugrizlo na parkiralištu kod Ikee. Zatvorim knjigu i gledam natpis na koricama. “Kako živi narod”, kaže Rudolf Bićanić. “Pa, gospon Rudi”, rekao bih mu da je živ i da ga sretnem, “narod vam, onda kao i danas, živi kao stoka.”

Ante Tomić
Naslovnica Hrvatska

VIŠE IZ RUBRIKE