Novosti Hrvatska

Hrvatska

Ante Tomić: Ultra čudo na Poljudu

 Vlaška posla

/MARIJO BAŠIĆ / CROPIX

Jutro nakon Ultre grad djeluje spokojno i tiho kao da je završio međunarodni kongres neurokirurga, a ne razulareni stadionski plesnjak sedamdeset tisuća poklonika elektroničke muzike. Druga je godina ove priredbe, a mi se još uvijek ne možemo naviknuti na to da su razgolićeni i tetovirani klinci dobro odgojeni i dragi. “Topro jutro”, pozdravile su uljudno neke strankinje, vraćajući se s provoda, moju punicu jučer zorom dok je išla u spizu, a punica mi se zbunila kao da su se izvanzemaljci spustili na splitski Pazar.

Pa i meni je, priznajem, nešto zaprepašćujuće da je sedamdeset tisuća mladih tri dana i noći ludovalo na Poljudu i baš ni jednome nije palo na pamet da zapali kontejner, otrgne i baci na teren plastične sjedalice, sruši ogradu, zametne tučnjavu s policijom ili učini takav nekakav vandalski čin uobičajen i očekivan kad je mnogo mladih na Poljudu.

Išarani tipovi

Osim toga, nekoliko posjetitelja Ultre koje sam vidio u gradu zaista je izgledalo zastrašujuće, golemi i išarani kao bugarski ubojice, psihopati na steroidima... Tko bi pomislio da takvi pozdravljaju starije gospođe koje su pošle na tržnicu? Kako smo se tako prevarili? Otkud nam budalasti strah da će Ultra kao biblijska pošast uništiti naš grad?

Dijelom je za to možda zaslužna popularna kultura. Techno, house, rave, ili kako se već ta muzika ne zove, često se koristi u kontekstu nečega dekadentnog i opakog. Ne znam jeste li uočili kako u novijim hororima poput “Bladea” i “Resident Evila” gotovo bez iznimke bude jedan prizor techno zabave u nekakvoj jezivoj, prljavoj podzemnoj dvorani gdje voda kapa sa stropova.

U žanrovskoj sceni životinjske razvratnosti vampiri, vukodlaci i drugi prokletnici uvijaju se u zaglušujućem elektroničkom ritmu, dok se u bljeskanju hladnih stroboskopskih svjetala nakratko ukazuju njihove prazne oči i oštri očnjaci.Zatim je tu, naravno, i ona poznata moralna panika s kojom zajednica, ili makar njezin konzervativniji dio, prihvaća svaku novu muziku i ples. Danas nam je teško pojmiti, ali u svoje vrijeme se i protiv valcera i tanga grmilo s crkvenih propovjedaonica.

Svećenici su upozoravali vjernike kako će im besmrtna duša završiti u paklu predaju li se čulnom plesnom ritmu, upravo kao što su stotinjak godina poslije nalazili đavolski naum u pjesmama Marilyna Masona, ‘Led Zeppelina’ ili grupe ‘Kiss’. I nije ta histerija uvijek bila bezazlena. Naprotiv, kojiput je znala uništavati ljudske živote.

U vjerojatno najgorem takvom slučaju trojica tinejdžera iz West Memphisa u američkoj saveznoj državi Arkansasu 1993. optužena su da su nožem okrutno umorila tri mala dječaka, a da protiv njih zapravo nije bilo nikakvih dokaza. Jedino što je mladiće, da tako kažem, teretilo jest da su slušali heavy metal. Tužiteljstvo je zaključilo kako obožavanje gitarskog mahnitanja neizbježno vodi obožavanju đavla i ritualnim ubojstvima, a dvanaestorici pravednika u poroti ta se slaboumna konstrukcija činila uvjerljivom, te su prvooptuženom jednodušno okrpili smrtnu kaznu, a dvojici drugih doživotnu robiju.

Tek mnogo, mnogo kasnije DNK testom nedvojbeno je dokazana nevinost trojice nesretnika. Prošlo je, da budemo sasvim precizni, osamnaest godina, čitava im je mladost prošla prije negoli su u proljeće 2011. oni pušteni na slobodu. Ubojstva je, uzgredno rečeno, vjerojatno počinio očuh jedne od žrtava, kojega ni “Metallica” ni Megadeth nisu gurnuli u zlo, nego je neprosto, sam od sebe, bio poremećeni sadist. Manijak, da kažem i to, nikad nije odgovarao za pokolj djece.Valja biti oprezan s predrasudama.

Naše vjerovanje da će drogirani partijaneri s Ultre skršiti grad u sebi nosi klicu nesporazuma zbog koje su trojica iz West Memphisa nedužni završili u jarkonarančastim kombinezonima, zaključani na cijelih osamnaest godina. “Kad čujem Wagnera, poželim napasti Poljsku”, kaže Woody Allen u jednom filmu, ali to je samo domišljata šala. Nikakva vas muzika neće potaknuti na asocijalno ponašanje.

Što se prži

Možete slušati death metal, hardcore punk, techno, tamburice, turb folk ili čak, Bože sveti, free jazz, i biti potpuno zdrava i pristojna osoba. Što je uopće slušao Edi Mišić koji je na Marjanu ubio Selenu Gomez? Kakva je muzika bila po guštu dečku koji je u Podstrani silovao vršnjakinju?

Mnogo prije housea i heavy metala, u pretincima njihovih automobila, vjerujem, našli bismo zapržene diskove s najvećim hitovima Miše ili Grdovića, Tomislava Bralića i klapu “Intrade”, Stavrosa, Jolu i Rozgu, takav nekakav očekivan, svakodnevni muzički ukus kakav ima devedeset posto stanovnika ove zemlje. I to, dakako, ne znači apsolutno ništa.

ante tomić

Naslovnica Hrvatska

VIŠE IZ RUBRIKE