Novosti Hrvatska

Hrvatska

Ante Tomić: Još samo koja godina

Vlaška posla
Trebala je to biti brza cesta, tako su je barem nazvali. Jučer je obilježeno četvrt stoljeća od početka njezine gradnje i još nije gotova. Jedva bi se moglo i zamisliti koliko bismo je morali čekati da je to nekakva, nedaobog, sporija cesta. Maločas sam baš gledao na Google Mapu i nakon duljeg mrcvarenja s ovim, navodno jednostavnim, internetskim alatom izračunao kako od kružnog toka na periferiji Solina do početka brze ceste navrh Klisa ima manje od deset kilometara. S druge strane, u dvadeset pet godina prošao je točno 9131 dan.

Naši marljivi graditelji gradili su, dakle, u prosjeku neznatno više od metra dnevno. Sa svim ljudima i tehnikom, sa svim novcem koji je, u ovoj ili onoj valuti, potrošen od 4. srpnja 1989. do 4. srpnja 2014., brzu cestu mogli su popločati najboljim talijanskim pločicama. Trojica do četvorica spretnijih parketara su s pomoćnicima mogli u dvadeset pet godina na svih šest traka staviti kvalitetan hrastov parket, sve s lajsnama uz rub. Centralno grijanje, s radijatorima u svim tunelima, moglo se za te pare dobiti. Podno grijanje i perzijske sagove cijelom dužinom ceste. Naši momci, međutim, nisu žurili. Kvragu i priša.

Puževim ritmom

U životu sam čuo kojekakvih stravičnih priča o majstorima. Jednom je prijatelju došao keramičar, macom mu žustro polupao čitavu kupaonicu i netragom nestao, a da čak ni šutu nije pokupio i odnio. Dva mjeseca se zbog njega nevoljna obitelj prala nad sudoperom. Drugome je električar ostavio smrtonosne gole žice da vire iz zida i otišao na pola godine raditi u hotel na Visu, a trećemu su jednog popodneva tajanstveno iščezli svi radnici na krovu. Kao da su ih orlovi odnijeli. Preko Crvenog križa je čitavu ekipu krovopokrivača tražio. Ipak, nijedan se od ovih horora ne može mjeriti s nemarom i lijenošću tipova na brzoj cesti Solin – Klis.

Ovdje bi došli oko deset, protegnuli se, popili kavu i rakiju, zamahnuli dvaput lopatom, bezvoljno kucnuli čekićem i upalili valjak samo da vide je li radi, a onda šmugnuli na marendu u obližnji mini market, po četvrt polubijelog kruha, deset deka parizera i pivo, i vratili se, po prilici, za šest godina. Strojevi su u beskraj mirovali kraj napuštenih kontejnera. Armature hrđale. Stari su politički režimi sramotno padali, a novi se slavno dizali, mijenjale su se države, zastave i sastavi nogometnih reprezentacija, dok je moderna brza prometnica puževski milila kroz kamenjar.

Za jednog od recentnijih zastoja na gradilištu, kad je ono “Konstruktor” prdnuo, a direktor Žderić isključio mobitel, golemi betonski uteg ugašene dizalice zbog nekog je razloga bio namješten točno iznad jednog traka ceste. Osjećao sam se kao lik iz crtanog filma svaki put kad bismo autom prošli ispod njega. Činilo mi se kao zamka koju je prepredeni kojot namjestio da spljeska pticu trkačicu i gotovo bi me ganula ta glupost. Sažalio bih se nad ovom izmučenom zemljom u kojoj, zagonetno zbog čega, sa svakim ciklusom izbora sve strašniji idioti dolaze, i više zapravo ni ne kriju kakve su neznalice i neradnici, ne osjećaju ni potrebu zaglumiti kako se razumiju u stvar koja im je povjerena i kako im je stalo da se ona napravi.

Imamo Škorića!

Novi je rok za završetak rada na brzoj cesti, kažu, za tri mjeseca. Nema šanse da se to još jednom uprska. Ovaj put se ozbiljno zapelo. Ljudi se ubijaju od posla. U tri smjene rintaju ne pitajući za odmor. No, tko bi im vjerovao? Previše smo puta čuli ta obećanja. U jednom je trenutku i 1990. bilo samo tri mjeseca do kraja. Kakvo bi nam jamstvo mogli dati da će to sada biti valjano i na vrijeme obavljeno?

Možda će vas, nemam pojma, ohrabriti da je Petar Škorić, prvi čovjek splitskog HDZ-a, stavljen za šefa Županijske uprave za ceste. Mladić je na špiritjeru završio srednju građevinsku i zatim negdje, nekako stekao diplomu Prometnog fakulteta, a predstavlja se i kao novinar. Huh! Kad sam pročitao njegovu biografiju, odmah mi je duša bila na mjestu. Konačno, pomislio sam. Konačno pravi čovjek za taj posao.

ante tomić

Naslovnica Hrvatska

VIŠE IZ RUBRIKE