Mišljenja Vlaška posla

Vlaška posla

Ante Tomić: Pravaška povijest nesporazuma

Vlaška posla
Da potone kruzer u Pacifiku i od tri i po tisuće putnika samo dvojica prežive, neshvatljivim slučajem da samo dva hrvatska političara pravaških uvjerenja iscrpljeni nekako dopuzaju na žalo malog nenaseljenog atola, među njima bi ubrzo došlo do raskola.

Najkasnije za tjedan dana, još prije nego bi uspjeli zapaliti vatru ili kopljem ubiti ribu, brodolomci bi na pustom otoku osnovali dvije stranke prava i ljutito se gađali kokosima međusobno se optužujući za izdaju izvornih starčevićanskih načela.

Takvi su to svadljivi ljudi da ne mogu dulje ostati zajedno. U dizalo u prizemlju da uđu trojica iz iste pravaške stranke, do četvrtog kata svaki će imati svoju. Stranke prava množe se diobom kao bakterije. U vrijeme pisanja ovog teksta bilo ih je... pa, nemam pojma. Jednom je jedan krenuo brojati pravaške stranke i još ga nisu pustili iz ludnice. Izlažući se riziku da i sam završim načetog duševnog zdravlja, ja ću sada to isto pokušati, a vi me zaustavite počnem li se tresti, pjeniti i vikati prostote.

Neuspjele pomirbe

Dakle, postoji, naravno, HSP, zatim HSP 1861., Autentična – Hrvatska stranka prava, Hrvatska pravaška zajednica, Hrvatska čista stranka prava, HSP dr. Ante Starčević, a tu je od nedavno i Hrvatski demokratski slobodarski savez Dalmacije koji, po riječima njegovih osnivača, nasljeđuje pravaške ideje pravovjernije od svih drugih.

Pridružimo tome i bogatu pravašku scenu susjedne Bosne i Hercegovine, HSP BiH, HČSP dr. Ante Starčević, Stranku hrvatskog prava, HČSP BiH, Bosanskohercegovačku stranku prava 1861., HSP Posavine, HSP Herceg-Bosne i HSP dr. Ante Starčević BiH, doći ćemo do nevjerojatnog, premda zacijelo ne i konačnog broja od petnaest stranaka. Jedva nešto više od njihovih birača.

S vremena na vrijeme netko ih pokuša pomiriti, neki se pošteni i skromni pravaš redovno javi s vrijednom inicijativom ajmo-se-ljudi-ujediniti-a-da-predsjednik-evo-recimo-budem-ja, no to nikad ne urodi uspjehom. Nekoliko su se puta našli za ručkom i svi se stisnuli uza zid s jedne strane stola, da im tkogod ne bi zabio nož u leđa, ali sve je bilo džaba.

Zakrvili su se još prije nego im je konobar poslužio predjelo i razišli razjedinjeniji nego su ušli u krčmu.
Ključno je zapravo, kako sam ja shvatio proučavajući dugu i slavnu povijest ovoga pokreta, da u ideji pravaške stranke nisu predviđene osobe kakve u drugim političkim organizacijama poznaju kao obične članove. Pokušali su jednom ili dvaput uvesti članove, ali nije išlo.

Želi li netko biti u stranci prava, on naprosto mora biti njezin predsjednik, dijelom možda zbog taštine, ali većinom ipak zato jer zbog nekog razloga ne postoje dva čovjeka koja istovjetno tumače Starčevićev nauk.
Još dok je sam Ante Starčević bio među živima predbacivali su mu da je iznevjerio ideale Ante Starčevića i tako to traje više od sto pedeset godina.

Nisu njima sporni Srbi

Sve do dana današnjeg pravaši se ne mogu usaglasiti oko nečega što, među nama govoreći, nije naročito zakučasto štivo i dragulj političke teorije. Da biste shvatili što je Starčević htio, zaista se ne traži intelektualni trud ozbiljniji od onoga koji vam treba za razumijevanje recepta za omlet s gljivama, ali eto, gotovo svakodnevno netko to zezne.

Povijest sukoba i razlaza je zapanjujuća, čak i ako se ograničimo samo na novije doba, posljednjih dvadeset godina, od 1993., kad je Đapić otjerao Paragu, do incidenta otprije nekoliko dana, kad je Srb optužio Đapića za krađu uredske opreme.

Da nabrojite sva burna isključenja i ogorčena napuštanja stranke, sve uvrede koje su jedni drugima pravaši pritom izgovarali, sve optužbe za laganje, krađu, rastrošnost, korupciju, nepotizam i despotske navike, neminovno biste zaključili kako nema gorih pokvarenjaka od čestitih Hrvatica i Hrvata. I nikoga pravaši stvarno ne mrze kao pripadnike vlastitog roda.

U njihovom je političkom učenju temeljan oprez, distanca, ako ne otvorena isključivost prema onima druge vjere i nacije. Hrvatski narod, tvrde svi pravaši od Ante Starčevića na ovamo, ne smije srljati u saveze s drugim narodima. Ni sa kim se nećemo usrećiti. No, ako pogledate onih petnaest stranaka, od kojih trinaest ne uspije uhvatiti više od 0,13 posto glasova na izborima, shvatite da nije problem zaista živjeti sa Srbima ili Židovima ili Bošnjacima ili Romima.
Problem je pravaša da oni ne mogu ni sa kim.

ante tomić
Naslovnica Vlaška posla

VIŠE IZ RUBRIKE