Mišljenja Vlaška posla

Vlaška posla

Piscima je jako teško! E, pa što?

Foto: Marija MIHIĆ / CROPIX

Teško se danas živi od književnosti, ponavljaju pisci i nakladnici uzrujano, ali nitko ih, čini se, ne shvaća ozbiljno. Kao što ih zapravo i ne treba ozbiljno shvaćati. Jer, oprostite, što bi ikome u ovoj zemlji trebala značiti tvrdnja da se od književnosti teško živi?

Znaju li možda pisci i nakladnici nešto od čega se danas lako živi? Prilike su u izdavaštvu, naravno, užasne, ali gdje nisu? Ako propadaju trgovci i mesari, ako se gase građevinska poduzeća i investicijska društva, ako se ne zapošljavaju ekonomisti i inženjeri, ako u državnoj blagajni nema novca za brodograditelje i poljoprivrednike, ako se ne grade bolnice i vrtići, gdje bi u praznom skladištu socijalne solidarnosti i razumijevanja našli utjehe za tragični slučaj da se autor perfektno strukturirane, stilski nenadmašne i potresne kronike svoje obitelji između dva rata jednolično hrani rižom i krumpirima?

Razmislite li pažljivije o nakladničkom i književnom cmizdrenju, ono je, koje god ideološko stajalište zauzeli, volja vas marksističko, volja neoliberalno, sasvim neutemeljeno. Nema zaista ništa čime bi oni uvjerljivo potkrijepili traženje državnog novca, osim njihove dirljive, ali rijetko kad opravdane vjere kako pišu i štampaju djela besmrtne umjetničke vrijednosti, kojima neizmjerno zadužuju i nas gluhe i ćorave, nezahvalne suvremenike i, nadajmo se inteligentnija, pokoljenja koja dolaze.

Uvrijeđene veličine

Slušajući patetične vapaje uvrijeđenih veličina naše pisane riječi, zaboravljenih klasika s opusom od dvije tanke zbirčice pripovijedaka i izdavačkih giganata koji ništa nisu objavili u tiraži iznad dvije stotine primjeraka, ne možete se upravo načuditi kako je ozbiljan autistični poremećaj na stvari.

To što oni rade kao da je potpuno izglobljeno iz hrvatske stvarnosti. Jutarnji list je prije nekoliko dana tako donio dramatičnu ispovijest malog nakladnika kojemu je Ministarstvo kulture uskratilo potporu za predstavljanje nekolicine njegovih autora u New Yorku, no s iznimkom jednog uistinu iznimnog imena, riječ je o skupini bezveznjaka i literarnih nevježa koji ne uspiju sakupiti deset čitatelja.

Što je bio smisao njihove ekskurzije u New York? Ako ih Hrvati ne čitaju, možda Amerikance uspijemo zajebati?

U Jutarnjem su, istina, spomenuta i neka vrijedna djela koje Ministarstvo nikako nije smjelo odbiti, poput opsežne muzikološke ostavštine pokojnog Ljube Stipišića, i takvi nas primjeri zorno upozoravaju kako je u kulturi mnogo toga nekomercijalno, pa i tržišno potpuno beznadno, a što ipak valja bezrezervno čuvati i pomagati.

Ima i darovitih pjesnika i slikara i kazališnih redatelja koji ne mogu plaćati račune onim što zarade, i njima treba i davati stipendije i otkupljivati radove i slati ih na međunarodne smotre. Loše je, međutim, da u tome, tipično hrvatski, nema baš nikakvih kriterija i da se budale šlepaju zajedno s vrijednim autorima. Za državne poticaje, upravo kao i među mljekarima, tuku se i oni sa stotinu grla i oni što muzu jednu mršavu kravicu talenta i nadahnuća.

Promijenite zanimanje

Novca za sve, dakako, nema i ne može biti. U dvije hrvatske organizacije pisaca je, nemam pojma, vjerojatno osam stotina članova, a prilično je nevjerojatno, složit ćemo se, da je riječ o osam stotina književnih genija u trajnom nesporazumu s okolinom. Nešto mora biti krivo u tome, pa i mimo poznate istine da naš narod ne voli čitati.

Laž je da se prozni naslov ne može prodati u više od tisuću primjeraka. Ako se zaista potrudite, vjerujte, možete prodati i petnaest puta više. Mogao bih vam sada imenom i prezimenom navesti neke svijetle primjere, ali neću da ne bi ispalo da se kurčim.

Umjesto toga, hrvatskim ću piscima i nakladnicima reći samo ovo. Nemojte misliti da ste bogomdani i da je problem u čitateljima. Za čitateljevu pažnju, kako god vam to zazorno i ponižavajuće zvučalo, morate naporno raditi. Ako ste frustrirani i bijesni na čitav svijet, neće vas voljeti, kako ljudi ni inače ne vole one što su frustrirani i bijesni na čitav svijet. I napokon i prije svega, budite zabavni.

Johnatan Frenzen u jednom je novinskom razgovoru nedavno kazao kako mu je važno da njegove knjige budu zabavne. Kada jedan stvarno veliki pisac tako nešto prizna, neće ni vama pasti kruna s glave ako se potrudite da ne budete dosadni.

I to je zapravo sve. Ako ništa od ovoga ne upali, ne znam što bih vam još kazao osim onoga zadnjeg savjeta koji možda ne želite čuti.

Ako ne možete živjeti od književnosti, vjerojatno je vrijeme da promijenite zanimanje.

ANTE TOMIĆ


Naslovnica Vlaška posla

VIŠE IZ RUBRIKE