Mišljenja Vlaška posla

Vlaška posla

Fali mi moj Mosor da mu pošaljem SMS...

Naš prijatelj Goran Zlojić lani je u proljeće bio obolio od raka. Neću vam opisivati detalje, ali, vjerujte, to je bilo nešto da se smrzneš od straha. Činilo se nepopravljivo i konačno. Ipak, poslije operacije i kemoterapija Zloja se sada, da kucnem u tjeme, krasno oporavlja i meni se, gledajući ga, počinje činiti da je to s njegovom bolešću nekako bila greška. Glupi nesporazum.

Naprosto je gore negdje na nebesima netko uprskao taj slučaj. Jedno jutro bio je kolegij za dugačkim konferencijskim stolom i Bog je, prevrćući papire, primijetio jedno ime i mrzovoljno upitao: “Zašto Goran Zlojić ima rak?”

“Pa, oprostite, ali...”, počeo je jedan suradnik plašljivo, “vi ste tako naredili.”
“Ja to naredio?!” zgranuo se Bog.
“Nikad ja to nisam naredio. Ja sam rekao Zoran Glojić, a ne Goran Zlojić, budale jedne. Ništa što vam se kaže ne znate kako treba napraviti.”

Napeta se tišina na nekoliko trenutaka spustila na stol i tek se možda sveti Petar, kao najstariji i najodaniji pomoćnik, usudio nervozno nakašljati.

“Zoran Glojić, tupane!” ponovio je Stvoritelj ljutito i lopticom od zgužvanog papira gađao onoga što je zeznuo, a onda odlučno dodao: “Popravi to.”

I tako se Goran Zlojić izvukao. Mislim, ako i nije bilo baš tako, njemu se vratila njegova stara težina i boja u obraze pa s tekom klopa napolitanke kupljene u rinfuzi u Konzumu preko ceste i s mamom u kužini gleda Zvijezde pjevaju. Zloja navija za Bojana i Ivanu, a mama za Ervina i Milu i sva ona muka i užas od proljetos čine se sve dalji i nestvarniji, kao ružan san.

Sjedili smo tada, pamtim, oko Zlojine postelje na Firulama. Nagurali se, tko na stolicu, tko na prozorsku dasku, tko na radijator, i trudili se djelovati bezbrižno i obijesno tjerati šegu s nevoljom.

Milorad Bibić Mosor se prvi ispričao nekakvom obavezom i otišao, a nekoliko minuta kasnije otišla je moja žena. Kasnije mi je ispričala kako je na izlasku srela Mosora u bolničkom predvorju. Nije on imao nikakvu obavezu, nego je siroče pobjegao. On, koji je najviše špilao frajera, koji je u bolničku sobu došao s drvenim metrom, kao fol da izmjeri Zloju za lijes, naposljetku nije izdržao pogled na žutog i iscrpljenog prijatelja, nego je umakao, sakrio se od nas svih i neutješno ridao ponavljajući: “Nema mu spasa. Nema mu spasa.” Manje od godinu dana nakon toga on je sam bio mrtav.

Kad je Milorad Bibić obolio od raka, svi smo mislili da to mora biti nekakva greška. Glupi nesporazum. Netko je na nebesima opet uprskao. Mislim, nevjerojatno je sve to izgledalo. U tri tjedna, dok si dlanom o dlan, nismo se stigli ni okrenuti, a on je iznemoglo pao u postelju, zaklopio oči i otišao.

Još se ne mogu navići da ga nema. Danas sam se budio iz popodnevnog sna kada mi je pala na pamet jedna misao, apsurdna i smiješna kakve su obično misli koje vam dođu u polusnu iza ručka, i prvo što sam poželio bilo je da je podijelim s Mosorom. Njemu je duša bila kad bih mu poslao takvu nekakvu budalaštinu. Već sam s kantunala uzeo mobitel da mu otipkam poruku, kad sam se sjetio da je korisnik vjerojatno isključen.

 

Život, mladost

 

Pokopat će ga u srijedu u tri popodne, a Zloja, premda mu je zdravstveno stanje svaki dan sve bolje, ipak se ne osjeća dobro da bi došao na sprovod. Umjesto toga, pozvao je sve nas da nakon obreda dođemo u njegovu kuću na Barutani, nedaleko groblja Lovrinac, na piće.

Otići ćemo tamo, a Zlojina mama će nam natočiti orahovice pa ćemo nazdraviti uspomeni na dragog prijatelja. Vjerojatno će se i zapjevati, prije svih Mosorova omiljena partizanska: Život, mladost, ne žalimo mi, A fašiste otjerat smo se zakleli.

Ne znam zašto vam sve ovo pišem. Očekujete li od mene sada nekakvu učenu poantu, moram vam priznati – nemam je. Ili je poanta možda upravo to da je nema. Sve je besmisleno.

Siromah, preplašen čovjek očajno želi vjerovati da su stvari uređene po nekakvom razumnom i pravednom poretku, da postoji jasna kauzalnost među pojavama i svako zašto ima svoje zato, ali uistinu prije će biti da smo samo suho lišće koje vjetar raznosi po krajoliku, da naš život nije smisleniji od gumenih loptica koje kaotično poskakuju u lutrijskom bubnju.

ante tomić
Naslovnica Vlaška posla

VIŠE IZ RUBRIKE