Hodajući u vukovarskoj koloni sjećanja te 2009. godine, gledajući ljude koji u sve većem broju iz svih krajeva Hrvatske dolaze na tužnu obljetnicu pada, masakra i okupacije Vukovara, tražeći tu ono nešto zajedničko, gledajući političare koji kao na traci svake godine koračaju u prvim redovima ponavljajući iste fraze o žrtvi koju se ne smije zaboraviti, osjećala sam da mi nešto nedostaje u toj priči. U toj koloni ljudi, u velikom broju bivših branitelja, koji počinju sve češće dolaziti sa svojom djecom, nedostajao mi je neki novi motiv, neka nova energija povezivanja, koja će šutljivi, uglavnom razočarani narod, koji se dolazi pokloniti žrtvi pretvoriti u neku novu, suvremenu snagu.
Činilo mi se poraznim da 18 godina nakon pada i okupacije grada ne postoji jasna ...
Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?