Mišljenja Vijesti i konteksti

Vijesti i konteksti

Višnja Starešina

BiH - sudar politika

O balkanskoj i europskoj politici turskog predsjednika Erdogana nema tajni. Njezinoj izvedbi uza svu demonstraciju državništva i snage svjedočili smo i ovih dana u Zagrebu. Ono o čemu doznajemo tek ponešto jest ponašanje, da ne kažem politika, domaćih uguz-begova, koja je trebala ili bi trebala zaštititi interese hrvatske države i hrvatskog naroda u BiH, u onim elementima u kojima im je Erdogan - Davutogluova neoosmanska politika suprotstavljena.

A suprotstavljena im je u samoj srži. Jer strateški cilj neoosmanske politike je pobošnjačiti BiH, ponajprije bošnjačko-hrvatsku Federaciju i proširiti neoosmanski utjecaj na Balkan, uključujući i Hrvatsku. Barem deklarirani strateški cilj hrvatske državne politike je zaštititi opstojnost hrvatskog naroda u BiH i pomoći europeizaciji balkanskog susjedstva.

Hrvatska bez odgovora

Između ta dva strateška i međusobno suprotstavljena cilja postoji široko polje mogućnosti za unapređenje suradnje, uključujući i gospodarsku. U teoriji, doduše. U praksi je Hrvatska u vrlo nezavidnoj poziciji jer je Erdoganova Turska velik dio svoje balkanske politike već ostvarila, upravo onako kao je preporučao Davutoglu: ušavši u pragmatično savezništvo na Balkanu sa SAD-om.

Na strukturiranu tursku, neoosmansku politiku hrvatska država nikada nije imala osmišljeni i strukturirani odgovor.

Hrvatski se odgovor svodio na poluprivatne aktivnosti različitih domaćih uguz-begova. Prigodna kovanica uguz-beg u ovom slučaju označava hrvatske političare, diplomate, lobiste, koji su za vlastiti politički probitak, materijalnu korist, zaštitu od kaznenog progona ili naprosto iz potrebe dodvoravanja jačem djelovali protivno državnom i nacionalnom interesu, a u korist interesa Porte.

Uguz-beg je, dakle, isključivo karakterno-politički pojam. Na djelomični povijesni prikaz najznačajnijih pothvata hrvatskih uguz-begova ponukao me je nedavni televizijski nastup jednog od najdugovječnijih među njima, uguz-bega Mate, koji danas brani turskog predsjednika Erdogana od njegova premijera Davutoglua, koji je još prije petnaest godina objavio („Strategijska dubina“) da je integracija prostora srednje Bosne i doline Neretve koja vodi do Jadrana strateški prioritet turske politike te da grad Mostar ne smije pripasti Hrvatima jer bi im se time predala žila kucavica tog prostora.

Tumači naš najdugovječniji uguz-beg, iz pozicije savjetnika predsjednice države, da ne zna Redžo (Erdogan) što je Ahmet (Davutoglu) pis(a)o. A sad malo povijesnog podsjetnika.

Otkad je ujesen 1993. godine SAD uveo tada još sekularnu, Demirelovu Tursku, kao zaštitnicu interesa Muslimana-Bošnjaka u međunarodni mirovni proces u BiH, cijela američka politika prema BiH duboko je obojena turskim interesom.

Baš onako kako Davutoglu preporučuje: preko SAD-a ovladati BiH. Prvi veliki uspjeh te politike bilo je ukidanje Herceg-Bosne kao organizacijske strukture koja je osigurala opstanak hrvatskog naroda u ratnoj BiH. Pod političkim pritiskom SAD-a ukidanje Herceg-Bosne i njezino pretapanje u buduće federalne strukture BiH bilo je praktički ponuda koja se tada nije mogla odbiti.

Strateški prostor

Ali hrvatski uguz-begovi propustili su u (Washingtonski) sporazum ugraditi bilo kakav zaštitni mehanizam – što ako bosanski Srbi odbiju sudjelovati u izgradnji Federacije BiH? Što se na kraju i dogodilo. Tako su Hrvati u BiH počeli gubiti institucije, a Muslimanima-Bošnjacima je otvoren put prema osvajanju dominacije u Federaciji BiH.

Drugi značajan iskorak te politike dogodio se u proljeće 1995. godine, kada je posebna Izetbegovićeva izaslanica Vasvija Vidović tek uspostavljenom tužiteljstvu Haaškog suda prezentirala optužnice protiv vojnog ili političkog vodstva Hrvata srednje Bosne, temeljene na istragama zeničkog suda. Dokumenti zeničkog suda pretočeni su u optužnice poznate kao „slučaj Lašvanska dolina“.

Tu je početak kriminalizacije hrvatske politike prema BiH i u BiH pred međunarodnim sudom, čiji su ključni elementi pravomoćna presuda Dariju Kordiću i zasad prvostupanjska presuda tzv hrvatskoj šestorci Prliću, Praljku, Petkoviću, Stojiću, Čoriću i Pušiću, koja podrazumijeva (Kordić) ili presuđuje (šestorka) hrvatski udruženi zločinački pothvat prema Bošnjacima-Muslimanima na najvišoj državnoj razini. Niti jedna od te dvije presude ne bi prošla ni najbenevolentniju neovisnu pravnu reviziju.

Posljedica: u rukama lokalnih sudova u BiH te su presude instrument za završetak etničkog čišćenja i potpune marginalizacije Hrvata u BiH, na onom prostoru koji Davutoglu deklarira kao strateški: od srednje Bosne do Jadrana. A što su činili hrvatski uguz-begovi?

Uguz-beg Mate je prema svjedočenjima očevidaca svraćao do tadašnjeg tužitelja Goldstona da ga pita ima li štogod i protiv Gojka (Šuška). Navodno da mu pomogne. Uguz-beg Stipe je nudio svoje usluge i svjedočenje protiv zločinačke hrvatske politike u BiH, mladi uguz-beg Ivo, naoko samo pravnik, uvalio bi svakoga, da postane sudac međunarodnog suda… brojni su uguz-begovi nudili svoje usluge.

Treći značajan korak bilo je uništenje financijske moći Hrvata u BiH, koje je na simboličnoj razini obilježeno tenkovskim upadom u Hercegovačku banku u Mostaru, pod američkim pokroviteljstvom.

Navodno da bi uzeli dokumente za kaznenu istragu. Čitave bojne uguz-begova iz Račan-Mesićeve garniture su pljeskale obračunu s kriminalom. Međunarodni istražitelji nisu ustanovili niti jedno kazneno djelo. Ali je banka uništena.

Izborni inženjering

Četvrti presudni korak bio je izborni inženjering okrunjen u tzv. Berijevim amandmanima, također obavljen pod američkim pokroviteljstvom preko OESS-a, koji je najprije omogućio hrvatskim uguz-begovima iz BiH da s dva posto glasova osvajaju natpolovični postotak hrvatskog udjela u vlasti. Plus otkup salama. U sljedećem je koraku omogućio da Bošnjaci biraju hrvatske političke predstavnike u BiH.

Bošnjačko-turska koalicija pod američkim pokroviteljstvom je praktički preuzela svu vlast u Federaciji BiH. Ucijenjeni hrvatski uguz-begovi iz susjedne države tek služe kao prigodni politički dekor. Gospodarsko preuzimanje je također uznapredovalo. Prije velikog Erdoganova posjeta Hrvatskoj Bakir Izetbegović je izjavio u Istanbulu da je njegov otac Alija na samrtnoj postelji ostavio u amanet Erdoganu da pomaže Bosnu i Bošnjake.

Uoči njegova dolaska propao je još jedan politički pokušaj (Hrvata) da se nakon osam godina (i) u Mostaru najesen organiziraju lokalni izbori. Bošnjačke stranke sad inzistiraju na podjeli grada, koju su pripisivale Hrvatima kao najveći krimen. Integrirani bošnjačko-turski prostor od srednje Bosne do Jadrana sve je bliže ostvarenju.

Jedina moguća brana tom procesu je redefiniranje američko-turskog saveza u BiH. Jer u međuvremenu, SAD je za bošnjačku političku klasu postao jednako omražen kao Hrvatska, a koketiranje s islamskim radikalizmom povod je sve veće zabrinutosti prekooceanskog saveznika. No preduvjet je maknuti iz procesa hrvatske uguz-begove, koji i danas šire obmane da se sultan Redžo u povjerenju ljuti, što je Ahmet pis(a)o, da je Mostar njihov.

Naslovnica Vijesti i konteksti