Mišljenja Uvik kontra

Uvik kontra

Damir Šarac

Damir Šarac: Kome je važno UNESCO-ovo priznanje? Bez stanovnika svaka autentičnost je samo falša priča...

četrdeseta godišnjica
Zima u Dioklecijanov grad donosi potpunu pustoš

U subotu će se obilježiti četrdeseta godišnjica upisa Splita, Dubrovnika i Plitvičkih jezera na UNESCO-ovu Listu svjetske kulturne i prirodne baštine. Riječ “UNESCO-ova baština” našim je srcima veoma prirasla, izgovaramo je s poštovanjem, značajno, kao da iza toga nema višega u vrednovanju materijalnog i prirodnog nasljeđa. Kao samorazumljivi vrhunac. Naše i svjetsko.

Istini za volju i nema ništa višega. I premda ćemo se našim gostima već u prvoj rečenici pohvaliti kako je Split UNESCO-ov grad, pitanje je znači li njima to išta. Kad obilazimo povijesne jezgre Praga, Tallinna, Budimpešte, Venecije, Firence, Siene ili Napulja je li nam uopće važno što su svi ti gradovi i još stotine drugih na svijetu za koje možda nismo ni čuli na istom popisu dragocjenosti našeg planeta i pohvala ljudskoj kreativnosti, umjetnosti, arhitekturi...

Bujice neznalica

Rijetko smo toga tamo svjesni: ili smo samo jednostavno oduševljeni ili razočarani onim što vidimo, ovisno o oku promatrača, ali gotovo sa sigurnošću možemo zaključiti kako bujice turista i putnika, koje ponekad čini i naša kap, nemaju pojma što je UNESCO-ova baština, osim rijetkih.

To su za turiste-prolaznike jednostavno lijepa mjesta kojima smo fascinirani. A nekima od njih, u što se svakako ubrajaju i naša tri prvoproglašena bisera zajednička je sudbina: posljednjih desetljeća potopljeni su ovom bujicom.

Ono čemu su se nekadašnji stručnjaci koji su se bavili kandidaturama divili – u splitskom slučaju i jedan od najznačajnijih teoretičara arhitekture XX. stoljeća Jacob Jaap Bakema – a to je život koji je vrio u “starim stinama” Dubrovnika i Splita, sada je najugroženiji, paradoksalno, baš od “viška” života.

Malešne gradske jezgre u kojima je (većinom u teškim uvjetima) živjelo par tisuća stanovnika, preplavljene milijunima nogu ostaju bez izvora koji ih je natapao životom, bez stanara, mačaka, pantagana, vrtlića i tiramola.

S jedne strane, povijesne jezgre su dotjerane kao nikad u svojoj povijesti, nema rupe koja se nije adaptirala, a s druge bande, u tom šminkanju ostaju bez smisla jer jedan zanimljivi grad ne čine samo kafići, restorani, suvenirnice, agencije, bankomati, fast-foodovi, pa čak ni muzeji, galerije i crkve.

Bez stanovnika svaka autentičnost je samo falša priča, a turisti koji su se tu zatekli, a mogli su biti i na nekom drugom mjestu, onda su samo stada ovaca utjerana u labirinte kamenih torova, bez obzira koliko šareni bili.

Je li danas već prekasno baviti se ovim pitanjem? Naizgled da, naši gradovi sve češće se nazivaju destinacijama, što je prvi korak u obezvrjeđivanju značaja i ugleda tako starih komuna. Njihove ulice i trgovi su nestali prekriveni slojevima monukulturnog sadržaja – štekatima restorana i kafića, a nakon ljeta svaka se širina pretvara u skladišni prostor, na kojem katrige, stolovi, lumbrelini i šankovi ostaju prekriveni ceradama do ljeta.

Fasade, zvonici i krovovi skriveni su nebosklonom od suncobrana i tendi. Kontaktne zone zagušene su prometom, a pješačke zone trgovačkim šatorima svega i svačega zbog kojih se ne može ni pogledom doprijeti do, primjerice, vanjskih zidina Dioklecijanove palače.

Gradski parter, kameni pločnici u totalnom su kaosu. Po zidovima migolje električni kabeli i kanalizacijske cijevi, kroz ponistre priručnih kužina širi se smrad. I na koncu, čitavo ovo ljetno vašarište pretvara se zimi u pustoš, što zbog isisanih sadržaja koji bi privlačili građane, što zbog iseljenih izvornih stanovnika i pretvaranja stanova i kuća u apartmansko naselje.

Potpuno je utrnuta, posebice u Splitu, uspješno realizirana ideja Jerka i Tomislava Marasovića i Urbanističkog zavoda Dalmacije, kojom je dvadesetak godina uoči kandidature za Listu UNESCO-a, povijesna jezgra revitalizirana oživljavanjem pješačkih komunikacija, adaptacijom zgrada, u koje su useljavane važne institucije, otvarane nove butige i poslovni prostori sa zaposlenicima, koji su svakog dana ispunjavali stari grad, a snimljena je, sanirana i obnovljena arheologija u mjeri o kojoj danas možemo samo sanjati. Kreatori ovog plana tada su s ponosom isticali kako Split nije rezervat za bogate nego urbano tkivo prepuno života...

Sudnji dan

Ništa od ovog navedenog, koliko god strašno bilo za lokalno stanovništvo, nije razlog da bi se ovi gradovi izbrisali s UNESCO-ova popisa, kako se svako malo bjesni iz lokalnih krugova, oni nisu ugroženi s materijalne strane, ali su potpuno devastirani duhovno. Tu dolazi do apsurda; ako anketirate turiste, oni su oduševljeni, a pitate li građane oni današnjicu povijesne jezgre doživljavaju kao sudnji dan.

I sad se vraćamo na ono osnovno pitanje: kome je važno UNESCO-ovo priznanje? Samo nama, jer ono je zapis koji obvezuje – ne one dođoše sa svih strana svijeta – nego samo i jedino stanovnike, od intelektualaca do glupana, na čuvanje i produžavanje onoga što smo naslijedili i za što su se neki drugi prije nas trudili.

Naslovnica Uvik kontra

VIŠE IZ RUBRIKE